Korupcija razlikuje uređenu državu od banana-države

Gotovo mi je bilo drago kad pročitah da je njemačka policija pretražila stanove Renéa Obermana, jednog od šefova Deutsche Telekoma, i osmorice njegovih menadžera, koji su sudjelovali u širenju njemačke telekomunikacijske kompanije na Istok. Sumnjiče ih da su pritom u milijunskim iznosima (eura, dakako) podmićivali državne družnosnike bivšega komunističkog bloka. Prva mi je misao bila: neka malo uhićuju i njihove, korupcija ipak ima najmanje dvije strane. Ali veselje je kratko trajalo. Samo do spoznaje o tome tko je pokrenuo istragu. Učinila je to američka regulatorna agencija. Službeno, zato što smatra da su tim korupcijskim činima prekršena pravila tržišne utakmice. Uistinu, zato što je procijenjeno da je preko DT-a njemačka ostvarila prevelik (obavještajni) utjecaj, gotovo monopol nad državama bivšega socijalističkog bloka. Jer tko ima nadzor nad tvojim telekomunikacijama, taj te ‘čita’.

Dakle, nisu DT-ovi menadžeri pod istrogom zato što su izdvojili nešto kompanijskog novca na vlastite račune, premda se to nikad ne može isključiti. Ni zato što su oštetili državu preusmjeravajući dio proračunskog novca na vlastite račune. Pod sumnjom su zato što su omogućili ekspanziju svoje kompanije i utjecaja njemačke države u državama bivšega komunističkog bloka. Da su bili manje uspješni, podmićivanje bi bilo manje problematično.

Razlika između korupcije u njemačkom DT-u i ove naše domaće korupcije odgovara razlici između države i banana-države. Nije, naime, stvar u tome da smo mi jako korumpirani, a Nijemci nisu. Niti je stvar u tome da smo mi jako inventivni, a oni prirodno kruti pa ne znaju prodati državno zemljište za jedan euro, prenamijeniti ga i preprodati za 100, a razliku podijeliti. Znaju to oni, ali tako se kod njih ne radi. Tako rade kod nas. Njemačka je uređena država. A temelj je uređene države izbacivanje korupcije iz državne sfere i djelovanje u skladu s nacionalnim interesom. Jer država nije ni samoposluživanje za svoje dužnosnike i činovnike i nije njihovo leno koje mogu tržiti bez odgovornosti. Upravo su DT i njegova istočnoeuropska ekspanzija dobar primjer tog odvajanja korupcije od države, koja pazi da ostane čista i kad se služi korupcijom za ostvarenje vlastitog interesa.

Telekomunikacije su danas najmoćnije sredstvo širenja političkog utjecaja, pred kojim je čak i njihova visoka profitabilnost u drugom planu. Istočnoeuropsko širenje DT-a stoga je svakako strateški projekt države, možda projekt stoljeća, kojem je vrata otvarala njemačka politika. Pa i u Hrvatskoj i u drugim državama bivše Jugoslavije. Jedan od ključnih političkih lobista u tom širenju bio je bivši njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel.

Prije nego što je postao ministar, Kinkel je bio šef njemačke obavještajne službe BND-a, zacijelo je već kao šef diplomacije političkim utjecajem pripremio DT-ov ulazak u zonu njemačkog interesa. Ali na njemu se tad ni po čemu nije vidjelo da odrađuje posao stoljeća iza kojeg stoe nema nezamislive cifre: ni sata, ni odijela, niti se zalijevao Dom Perignonom! Prilikom za naplatu svoga političkog utjecaja dobio je tek nakon što je napustio ministarski kabinet i postao DT-ov savjetnik. Ali nisam pročitala da posjeduje pet ljetnikovaca, pola Schwarzwalda i četvrt hamburške luke… Korupcijske radnje prepuštene su kompanijskim menadžerima, država je formalno ostala čista.

Pokušajmo tu operaciju prenijeti na domaći teren, da smo, recimo, mi imali DT? Naš ministar, koji k tomu ima jako obavještajno zaleđe, prenio bi ga u Lihtenštajn, našao Klausu kojem će ga prodati za četvrt vrijednosti, proveo ‘off-shore’, izvukao pola od toga na svoje račune, kupio aute, vile i satove. A onda se slikao za ženski magazin. Zato banana-država ne može imati definiran državni interes i razvojnu strategiju i ne može ostvarivati. I obrnuto, zato se u Njemačkoj ne može dogoditi da od 26 blagajnika na naplatnim kućicama autocesta njih 22 krade iako zna da postoji nadzorna kamera. Naši su, naime, krali jer nisu vjerovali da kamera radi. U Njemačkoj se podrazumijeva da kamera radi. Na toj državnoj kameri u svijesti počiva uređena država, poput Njemačke. Ona je razlikuje od banana-država, poput Hrvatske.