Home / Biznis i politika / ODŠTETA

ODŠTETA

Tužitelj, mesna industrija, lako će dokazati štetu koju su mu nanijeli napisi o problematičnome uvoznome mesu. Na tuženiku je, odnosno nakladnicima, da dokaže da je imao osnovani razlog povjerovati kako su podaci iz vijesti točne i da je proveo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti.

Najnovija hrvatska afera izbila je prošli tjedan na temu navodnog uvoza mesa i mesnih prerađevina starih deset i više godina kojima se truje hrvatski narod. Cijela se konstrukcija svodi na to da bezobzirni uvoznici za malen novac u inozemstvu kupuju ono što je ondje pripremljeno (iz raznih razloga, od starosti pa nadalje) za smetlište i zatim kao svježe meso prodaju u našoj zemlji. Tako se (ako je navedeno točno) ne samo truju ljudi nego i zbog netržišno niskih cijena uništava hrvatska proizvodnja. Oni koji takve tvrdnje iznose pozivaju se na (za javnost) anoniman stručni izvor ‘iznutra’, a oni koje takvi navodi proizvaju brane se tvrdeći da to nije istina i ne može biti istina; potporu im daje i resorno ministarstvo izvlačeći pritom i argument da je poglavlje u pregovorima koje se odnosi na poljoprivredu i koje uključuje i standarde koje trebaju ispunjavati meso i mesne prerađevine ‘uspješno zatvoreno’ i da tu vrijede i poštiju se svi europski standardi.

Mesna industrija zbraja štetne posljedice tih glasina i prijeti (Croatiastočar je održao posebnu konferenciju za medije na tu temu) milijunskim tužbama protiv medija koji su objavili takve vijesti. S obzirom na sve navedeno očito je moguća odštetna odgovornost u tom i svim sličnim slučajevima, pri čemu se ne bavimo mogućom kaznenom odgovornošću, za što vrijede potpuno druga pravila.

U ovom je slučaju važan propis Zakon o medijima iz 2004., koji prilično detaljno propisuje pravila igre. Osnovna je ideja da se s jedne strane javnosti omogućiti puna (a to znači i pravodobna) informacija o svemu što se događa, ali i da se od javnog difamiranja i pribijanja na stup srama zaštite oni koji su možda krivi, a možda nisu. Jesu li ili nisu, može odlučiti samo pravomoćna sudsko presuda.

Jasno je da su mediji uvijek zainteresirani za brzu objavu vijesti koja zanima javnost, pri čemu je, treba priznati, element afere uvijek dobrodošao. U slučaju ‘stargog mesa’ svi su ti uvjeti ispunjeni, pa su zato gotovo svi mediji i požurili s objavom. Činjenica je i da je promet u mesnicama i drugim trgovinama u kojima se prodaju mesne prerađevine pa i da u svim anketama mnogo kupaca iskazuje strah prouzročen objavom vijesti o navodno starome mesu.

Prema uobičajenim pravilima, da bi se utvrdila odštetna odgovornost, mora postojati šteta, neka štetna radnja, veza između štete i štetne radnje te protupravnost. Šteta zasad očito postoji, to pokazuje i očit (makar bio privremen) pad prometa i zarade, pri čemu treba naglasiti da je to tzv. imovinska šteta i u sklopu nje izmakla dobit, a posve sigurno postoji i neimovinska, koja se definira kao povreda prava osobnosti koja postoji i kod fizičkih i kod pravnih osoba. Postoji i štetna radnja (objava vijesti) i veza između te radnje i štete (kausalni nekus). Sporno je postoji li ili ne postoji protupravnost koja je, prema općem pravilu, uvjet da bi bilo odštetne odgovornosti.

U Zakonu ima mnogo odstupanja od općih pravila o odštetnoj odgovornosti koje inače sadrži Zakon o obveznim odnosima. Tako je u čl. 21. Zakona propisano da postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, a postojanje pretpostavki za oslobađenje od odgovornosti za štetu tuženik. To znači da je na tužitelju dokazivanje postojanja štete, štetne radnje, kauzalnog nekususa, a na tuženiku (medijima, točnije nakladniku, eventualno glavnom uredniku) da dokaže postojanje pretpostavki za oslobađenje od odgovornosti za štetu; ne uspije li (a tužitelj dokaže ono što je na njemu kao teret dokazivanja), izgubit će parnicu.

Budući da u mnogim slučajevima, pa tako i tom, neće biti teško dokažati postojanje štete (druga je stvar njezina višina, koja nije zakonom ograničena), štetne radnje i kauzalnog nekususa, ključni dio moguće parnice bit će hoće li tuženik dokazati postojanje kojeg elementa za oslobađenje od odgovornosti. Konkretno, da bi uspio u parnici, tuženik mora dokažati da je objavljena vijest utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i proveo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako se postupalo u dobroj vjeri.

Prilično je sigurno da je ključni dio ili ključna dvojba je li autor (odnosno mediji) imao osnovani razlog povjerovati da su činjenice iz vijesti točne i je li proveo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti. Mediji će štititi izvor informacije, ali tako će sebi ograničiti mogućnost dokazivanja da su imali osnovani razlog povjerovati (to bi sigurno bio slučaj da je izvor informacije npr. glavni tehnomolog ili direktor ili šef nabave i sl.) u njezinu točnost. Drugo je pitanje je li učinjeno sve potrebno za provjeru točnosti, pri čemu pojam ‘sve potrebno’ znači sve što treba u okviru objektivno mogućeg (npr. ako je zatražen uzorak i uvoznik mesa to odbio, sudovi bi to vrlo vjerojatno tumačili u prilog medija) u konkretnoj situaciji.