Skok dionica velikih banaka govori koliko će jaka biti financijska regulacija EU

‘Mlakim kompromisom’ kritičari nazivaju dogovor u Baselu o novoj financijskoj regulativi EU. Glavna točka dnevnog reda, omjer tzv. kapitala prvog razreda prema rizicima podignut je s dosadašnja simbolična dva posto na divovskih sedam. No to će imati potpun učinak daleke 2019., uz početak uvođenja za dvije godine.

Premda se već počelo činiti da će bankari uspjeti izbjeći regulatorni malj, posljednji tjedni upućuju na suprotan zaključak. Vrijedni su članovi Baselskog odbora za nadzor banaka, dovedeni iz 27 zemalja, u nedjelju 12. rujna okrenuli novu stranicu u knjizi o financijskoj industriji. Tog je dana postignut, kako se voli reći, povijesni dogovor o tome kako suzbiti apetite bankara i ograničiti gubitke u lošim ciklusima, nazvan Basel III. Reakcije tržišta, doduše, jasno su dale do znanja da pravila i nisu tako strašna kao što se strahovalo, što je ionako repriza svake velike odluke o regulaciji te industrije. Dionice najbolje kapitaliziranih banaka poput JP Morgana i Société Généralea skočile su 4,3, odnosno 3,4, posto signalizirajući zadovoljstvo tržišta postignutim kompromisom.

Glavna točka dnevnog reda, vidljivo srezanog na temu o kojoj bi se mogao postići kakav-takav dogovor, bio je omjer takozvanog kapitala prvog razreda (Tier 1), podignut s dosadašnja simbolična dva posto na divovskih sedam, iako se očekivalo da će ta brojka biti šest posto. Riječ je o odnosu temeljnog kapitala prema rizičnim sredstvima, odnosno plasmanima banke (najvrednija sredstva stavljenja u omjer s budućim gubicima), a valja dodati i vrlo važnu ogradu podignutu čak i oko takve kompromisne odluke. Pravila će svoj puni efekt dobiti tek daleke 2019., uz početak uvođenja za dvije godine, baš da spriječe treću krizu u ovom desetljeću. Tako velikodušno razdoblje prilagodbe opravdano je potrebom da se bankama ograniči širok manevarski prostor, ali ne tako da se u isto vrijeme ugrozi nježan oporavak ekonomije, u velikoj mjeri ovisan o dobroj volji banaka, argument kojem su bankari i lobističke skupine iscjelili dušu proteklih mjeseci.

Novi osnovni omjer podignut je s 2 na 4,5 posto uz takozvanu tampon-zonu od dodatnih 2,5 posto, pa će banke čiji omjer pada u navedenu tampon-zonu biti suočene s ograničenjima na isplatu dividendi i bonusa. Tom postotku vjerojatno će se dodati 2,5 posto u trenucima vrhunca ekonomskog ciklusa jer je prijašnji Basel II bio izrazito procikličan, ali detalji tog pravila ostali su zasad nerazrađeni. Predsjednik Središnje europske banke, poznat po svojoj izravnosti, Jean-Claude Trichet nakon dogovora dao je za sebe prilično netipičnu svečanu izjavu kojom dogovor naziva ‘fundamentalnim jačanjem globalnih standarda kapitala’, dodajući kako će ‘doprinos dugoročnoj financijskoj stabilnosti i rastu biti znatan’.

Ovako razvijen dogovor posljedica je posve konkretne potrebe da se pridobije pristanak Njemačke, zemlje koju se u danima netom prije koja dogovora u medijima prikazivalo kao glavnog protivnika naglom uspavljanju razgropadnih banaka. Razlog tvrdoglavoga njemačkog protivljenja bile su njihove javne banke koje će trebati dosta dodatnog kapitala za postizanje dogovorenog postotka. Kritičari su ustvrdili kako odgađanje novih standarda likvidnosti, druge mjere u razradi, do 2015. samo može ugroziti financijski sustav dodajući kako sumnjaju u dogovoreni postotak kao jamstvo nekakve sigurnosti, što uostalom djeluje posve logično jer sedam posto od ukupnog plasmana u kriznom trenutku kakav je nastupio baš nedavno, u kojem svi plasmani djeluju klimavo, i ne djeluje posebno umirujuće.

U drugu ruku mnogi upozoravaju na načelnost dogovora i činjenicu da će nekim zemljama vjerojatno Basel III biti u praksi pojačan ili ubrzan. Primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu očekuje se snažnija regulacija naknada u sektoru, a u SAD-u bi Kongres mogao prilagoditi regulatore na kraće rokove i rigoroznija pravila.

I druga tema ostavljena za neko bolje vrijeme, novi standardi likvidnosti, tjera vodu na mlin kritičara uvjerenih kako je dogovor mlak kompromis u interesu financijske industrije. Bankari i korporativni zajmoprimci odahnu su i glede toga nakon što je odlučeno da se spomenuta pravila stave u ‘opservacijski’ status (pažljivo će se proučavati tržišta kako bi se ocijenila funkcionalnost omjera) do 2015. zbog straha da bi određivanje konkretnih brojki prvi put u povijesti moglo imati nepredviđene učinke na posuđivanje. ‘Omjer pokrivenosti likvidnošću’ prema kojem bi banke morale držati rezerve u višini od 100 posto nepovučenih korporativnih kreditnih linija potaknuo je strah da bi cijena komercijalnih zapisa i obrtnog kapitala mogla znatno skočiti.

Sljedeće mjere u sklopu pravila o likvidnosti kojima se Odbor u Baselu poigrava odnose se na smanjivanje ovisnosti banaka o kratkoročnom financiranju, na ledu do 2018., i dodatni skup pravila za velike globalne banke koje Odbor ocijenio važnima za sustav. Nijemci tako mogu biti definitivno najzadovoljniji postignutim, što se jasno vidi i iz izjave njihova guvernera Središnje banke Axela Webera koji je ustvrdio da se ‘prema njemačkim bankama postupalo iznimno obzirno’. Prema procjenama, većina europskih i američkih banaka moći će bez većih problema ispuniti nove kriterije pa je očito da su nakon tog dogovora svi sretni, što zapravo i ne ispunjava poreznom obvezniku, izdašnjeg financijera bankovnih promašaja proteklih godina, pretjeranom sigurnošću. Ako su banke sretne, pokazalo je iskustvo, porezni obveznik mogao bi biti uskoro vrlo nesretan.

Još jedna posljedica novih standarda jest daljnje raslojavanje velikih i malih zato što će, posve očito, veliki lakše doći do novog kapitala naspram manjih banaka koje bi se s time mogle dodatno mučiti. Nezadovoljni su ostali i Amerikanci i Englezi, već neko vrijeme željni bankarske krvi i otvoreno zainteresirani za mnogo strože kriterije. No kako je riječ o okvirima, može se očekivati da će zemlje iz njihova tabora u regulatornoj praksi uvesti verzije dogovorenog uz pokoji dodatak. Krajnji je ishod, u skladu s trendom, kompromis koji je našao na mnoge kritike i ostavio mnoge ne pretjerano uvjerene u svoju učinkovitost.

Crna Gora neće sklapati kreditni aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i neće biti rebalansa proračuna. To je polovinom prošlog tjedna priopćio potpredsjednik crnogorske Vlade i ministar financija Igor Lukšić nakon što je prvi put obavljena emisija crnogorskih euroobveznica. Ukupna vrijednost transakcije na europskom tržištu kapitala bila je 200 milijuna eura, a vodeći aranžeri bili su Credit Suisse i Deutsche Bank. Državne obveznice emitirane su s rokom do pet godina uz fiksnu kamatnu stopu od 7,8 posto, što znači da će Crna Gora za pet godina kupcima obveznica vratiti čak 278,75 milijuna eura. Emitiranjem obveznica Vlada u Podgorici izbjegla je zaduživanje kod MMF-a koji ima mnogo niže kamate, ali kabinet Mile Đukanovića nije želio ispunjavati strogije uvjete koje diktira ta međunarodna institucija, a koji bi se po najprije mogli odnositi na smanjenje javnih troškova i broja zaposlenih u državnoj administraciji.

Da će crnogorska Vlada radije pribježi emitiranju obveznica negoli aranžmanu s MMF-om, dalo se naslutiti početkom godine, nakon što je ova institucija objavila nepovoljan nalaz za Crnu Goru. Taj izvještaj razbjesnio je Vladu koja je odustala od prethodno najavljenih obnove suradnje s MMF-om, s kojim nije ulazila u aranžman od 2007. godine. Lukšić je kazao da je Vlada preferirala emitiranje euroobveznica jer je to najtransparentniji oblik zaduživanja koji omogućava da se svakog dana provjeri cijena.

• Siguran sam da će MMF biti zadovoljan što je jedna država sa zapadnog Balkana mogla na drugi način doći do novca, ali to ne znači da s njima ne komuniciramo – rekao je crnogorski ministar financija.

Vlada sada, kako je najavio Lukšić, namjerava dio novca koji je dobila emitiranjem obveznica iskorištiti za pokrivanje proračunskog deficita u 2010. godini, a ostatak će prenijeti za sljedeću proračunsku godinu. Đukanovićev kabinet optimistično očekuje da će se proračun do 2012. godine izbalansirati, kao i da će 2013. biti u suficitu.

Emitiranje državnih obveznica utjecat će na povećanje ukupnoga državnog duga Crne Gore, koji je prema posljednjim podacima Ministarstva financija na kraju lipnja iznosio 1,115 milijardi eura, što je 34,8 posto BDP-a. Od toga iznosa unutrašnji je dug 377,5, a vanjski 737,8 milijuna eura. Predviđanja su Ministarstva financija da bi ukupan državni dug na kraju 2010. godine mogao biti oko 42 posto BDP-a ili četiri posto više u odnosu na kraj 2009. godine.

Opomba i ekonomisti u Crnoj Gori uglavnom su prešutjeli ili blago kritizirali odluku o emitiranju euroobveznica. Nije jasno je li zbog toga što ni oni nisu oduševljeni MMF-om ili što još nisu uhvatili zalet nakon godišnjih odmora. Njihove ocjene svode se uglavnom na to da je kamata visoka, da je Crna Gora sve zaduženija, da taj novac neće biti iskorišten za razvojne projekte, iako je Vlada prekinula suradnju s MMF-om upravo zbog toga što smatra da njegovi projekti nisu razvojni te da se hitno mora mijenjati model ekonomskog razvoja Crne Gore. Na drugoj strani Vlada se hvali debitanskim izlaskom na tržište kapitala jer je potražnja za crnogorskim obveznicama bila 600 milijuna eura, tri puta veća od ponude.