Vlada protiv biznisa

Je li odustajanje od izmjena Zakona o radu spin ili panični strah od birača koji su referendumom pokazali da Vladi ne vjeruju? Ili se Vlada i ovaj put samo vodila starom formulom ‘ako prođe, prođe’? Ni ovaj put nije prošlo, ponajviše zbog neznanja, nepripremljenosti i ‘ad hoc’ ulijetanja na težak teren. Ključni problem u krizi tako nije sama kriza nego vlast koja je još jednim odustajanjem zapečatila uvjerenje javnosti da joj je izborni glas važniji od pomoći poduzećima koja stvaraju BDP i pune proračun.

Analitičar Damir Novotny kaže da je problem u tome što Vlada nije pripremila sveobuhvatni paket reformi: – To je bio politički referendum koji je pokazao da je Vlada potrošila politički kapital na važnom pitanju. Nije pripremila cjelovit reformski paket, i zato je pametnije što je odustala od toga, jer u posljednjih godini mandata ionako nitko ne provodi velike reforme radnog zakonodavstva – misli Novotny.

Želimir Bodiroga, direktor građevinske tvrtke BBR Adrije, kaže da je riječ o čistoj kupnji vremena da nitko ne bi talasao prije izbora: – Volio bih da Vlada zatraži referendum o povjerenju ili prijevremene izbore iako se ništa od toga neće dogoditi – uvjerava Bodiroga.

Drago Tadić, direktor Osijek Koteksa, kaže da to samo potvrđuje trend dodvoravanja, što činimo od osnutka države: – No pitanje je je li recesija pravo vrijeme za rješavanje toga. O tome je trebalo misliti 2006. i 2007., na vrhuncu rasta, kad je nezaposlenost pala ispod 200 tisuća. Zato podupirem Vladinu odluku da odgodi izmjene zakona. No za godinu-dvije sindikati će morati s njome sjesti za stol – Tadićev je stav.

Ivan Miloloža, direktor Munje, ne čudi se odluci o povlačenju izmjena ZOR-a: – To je samo još jedna u nizu odluka na koje smo naviknuti, no tako pokazuju da su neozbiljni. Takve se poruke ne smiju slati gospodarstvu – zaključuje. Poslovna je zajednica naviknuta na odluke ‘donesi – povuci’, ali ne i na sve veće opterećenje svojih bilanci. Sve mjere ‘oporavka’ svele su se na jednu, spašavanje proračuna, pa je usred najveće krize Vlada taj teret rastom trošarina i uvodenjem novih nameta dodatno svalila na njih. Novotny upozorava da se Hrvatska prekomjerno oslanja na neizravne poreze poput PDV-a i trošarina koje kod nas čine već 55 posto poreznih prihoda, u EU samo otprilike 25 posto: – Kad potrošnja pada kao danas u krizi, naravno da padaju i ti prihodi, zbog čega je Vlada nervozna, pa se i događaju situacije da donese odluku i odmah je zbog raspoloženja javnosti povuče – tvrdi.

Zbog neplaćenih trošarina i PDV-a Badel 1862 izgledan je kao prvi kandidat za model C. Dug od 120 milijuna kuna država će najvjerojatnije pretvoriti u vlasnički udjel i tako podržavati već privatiziranu tvrtku. Mlinski joj je kamen dijelom stavila i sama novim Zakonom o trošarima prema kojem je tvrtka dužna osigurati odgođu plaćanja trošarina, odnosno mora imati trošarinski broj. Budući da je Badel u dugovima, tog broja nema, za njega bi trebao imati bankovna jamstva, no njih ne može dobiti jer su sve nekretnine već pod hipotekom. Trošarine mora plaćati avansno, što je dodatni udar na likvidnost. Najnovijim rastom trošarina na cigarete Vlada neće baš tako dobro popuniti proračun. Davor Tomšković, predsjednik Uprave TDR-a, kaže da je to već četvrti mijenjanje sustava trošarina kojim se opterećenje povećalo čak 55 posto. Udjel nelegalnog tržišta mogao bi dosegnuti i 15 posto: – Trošarine su u Hrvatskoj tri puta veće nego u okruženju, što izravno pogoduje povećanju krijumčarenja.

Nisu, međutim, svi nezadovoljni. Konzultant Davor Štern misli da je šteta što veće trošarine na benzin nisu uvedene prije turističke sezone: – Ni siromašnije turiste cijena benzina neće odvratiti od putovanja. Ako država treba namaknuti novac da bi popunila proračun, onda to treba učiniti. Trošarina na benzin, alkohol i cigarete koriste se sve države u svijetu – uvjerava Štern.

Njegovo uvjerenje ne dijeli Mladen Pejković, predsjednik Uprave Vipneta. Iako je mnogima rast naknada za uporabu frekvencije i uvođenje novih trošarina na mobilne usluge lanjski snijeg, Pejković i dalje tvrdi da selektivni pristup oporezivanju šteti konkurentnosti: – Ta je mjera stupila na snagu u trenutku kad je telekomunikacijsko tržište već bilo u recesiji, što je još pogorsalo situaciju. Takve odluke rezultiraju mnogim negativnim posljedicama, od toga da smo bili prisiljeni korigirati cijene da bismo zadržali kvalitetu, što su onda osjetili korisnici, do manje uplate u proračun iz poreza na dobit. U prvoj polovini 2010. naša su kapitalna ulaganja bila 7,7 posto manja nego u istom razdoblju 2008. Osim što se u uvođenju šestostotnog nameta nije vodilo računa o trendovima i dinamici na tržištu, time sigurno nije opravdana tvrdnja kako je Hrvatska raj za investitore – poručuje Pejković dodajući da razvoj nikako ne može počivati na uvođenju nameta bilo kojoj industriji, nego na dodatnim poticajima poduzećima koja su veliki generator BDP-a.

Selektivnost poreznog udara Vlada je primijenila i na osiguravatelje. Ideju o oporezivanju bankarske aktive svi su jedno dušno osudili, no osiguravajuća društva nisu bila te sreće – potiho su podnosila udarce. Država je najprije odlučila da osiguravatelji moraju subvencionirati HZZO izdvajanjem 10 posto (poslije spuštenih na sedam posto) naplaćene funkcionalne premije osiguranja od autodgovornosti. Tako su umjesto 50-ak milijuna kuna, koliko su u prosjeku stvarni troškovi, HZZO-u morali ‘keširati’ više od 250 milijuna. Zatim ih je država prisilila da sufinanciraju turističke zajednice novim nametom do 0,25 posto godišnje premije ili prihoda. A onda je zakucala i posljednji čavao – ukinula je porezne olakšice za životna i privatna zdravstvena osiguranja.

Dr. sc. Damir Zorić, predsjednik Upravnog odbora Hrvatske udruge osiguravatelja, kaže da se šteta još zbraja: – Preko noći su nam nametnuli tu obvezu od sedam posto, i to u situaciji dok je samo pet-šest osiguravatelja u plusu, svi su drugi u gubicima. To je golem novac koji se mogao pametnije investirati. Tek ćemo za godinu dana vidjeti koliko je industrija pala u životnim i zdravstvenim osiguranjima – žali se Zorić priznavajući da osiguravatelji nisu bili dovoljno dobro organizirani, zbog čega je propala i Ustavna tužba zbog nameta za HZZO.

Odmoglo je i to što osiguravatelji drže samo pet do šest posto tržišta, ne mogu se oduprijeti državi jer su glavni financijski deficiti banke.

Naglim odustajanjem od infrastrukturnih radova država je teret krize prebacila i na građevinare. Kad je predstavljala Program oporavka, premijerka Kosor obećala je i poseban paket pomoći za građevinare. Pomoć je, kakva li čuda, izostala. I ne samo to. Želimir Bodiroga kaže da nisu ispunjene dvije najvažnije obećane stvari: nisu ukinuti parafiskalni nameti niti je 18 tisuća tvrtki u blokadi bez ijednoga zaposlenog otjerano u stečaj: – Da se svakoj toj tvrtki naplati 10 tisuća kuna kazne, u proračunu bi se skupilo 180 milijuna kuna. Zamislite da su taj novac dali poduzećima kao bespovratnu pomoć, milijun kuna za svako od 180 poduzeća – preporučuje Bodiroga.

Žali se da parafiskalni nameti nisu ukinuti, nego i rastu. Kaže da mu je ovih dana stigao račun za plaćanje naknade Hrvatskim šumama, a pristiglo mu je i rješenje poreznika o plaćanju radijske pretplate za službene automobile s ugrađenim radijem. Budući da su infrastrukturni radovi u Hrvatskoj svedeni na minimum, posao je prisiljen tražiti u inozemstvu: – Volio bih znati kako doći na listu poduzeća koja s delegacijom putuju po svijetu. Bivši predsjednik Mesić sada vodi gospodarstvenike u Libiju. Nitko živ ne zna mi reći tko i prema kojim kriterijima putuje onamo – ljuti se Bodiroga.

Miloloža upozorava da nema nikakve suviše pomoći gospodarstvu, a i ono što se napravilo nije dalo rezultate: – Kamate nisu pale, investicije nisu rasle, radno zaposlenstvo nije omekšano, vrtimo se u dužničkoj krizi. A nije da ne bismo mogli. Treba nam samo politička volja i odlučnost, no bez velike koalicije od toga neće biti ništa – zaključuje Miloloža.

Vlada je svim potezima dokazala samo to da je Bog ipak najprije sebi stvorio bradu. Spašavanje proračuna preko leđa poduzeća, treba li to više ponavljati, dugoročno oduzima šanse za bilo kakav rast iznad beskorisna dva posto. Toliko je štete počinjeno da je pravo pitanje nije li za Hrvatsku već prekasno.