S Gazpromom ulazim u plinski biznis u Poljskoj, Ukrajini i Hrvatskoj

Otprilike 250 milijuna eura. Ne znam točno kolika je dobit, no s obzirom na recesiju dobro je ako smo ostvarili između pet i 10 milijuna eura.

Razmišljam se tu još više aktivirati. I namjeravam se širiti i na biznis s plinom.

Poljoprivreda je ljubav, a ljubav košta… Morate negdje zaraditi novac da biste financirali ljubav.

Kad bi se sve zbrojilo, dakle i ulaganja u Sloveniju, 15-ak posto. Najveći postotak i dalje je u trgovini naftom i kemijskim proizvodima i sirovinama.

Na emocionalnom planu već se vratila. A na novčanom… Poznato je da se u poljoprivredi investicija sporo vraća. No ako imate dobre ljude, dobar menadžment, investicija bi se trebala vratiti za pet do deset godina. Treba uzeti u obzir da se s vremenom povećava vrijednost zemlje i svega što ste u to investirali. To je dodatni efekt.

Smatram da u vinarstvu u Hrvatskoj vlada golem nered. Naime, 60 posto vina ide na crno tržište. Kvaliteta tih vina upitna je, a na njih nije plaćen ni PDV ni porezi. Ni restorani koji prodaju to vino ne plaćaju porez i PDV na njega. Prema mojoj grujobi procjeni država, odnosno proračun, na tome na godinu gubi oko dvije milijarde kuna.

Poticaje bi trebali dobivati samo kvalitetni i pravi proizvođači. Vjerujem da će se to urediti s ulaskom Hrvatske u EU. Napravljeno je dosta pogrešaka u sustavu poticaja u Hrvatskoj. Recimo, u vinogradarstvu je država previše poticala sadnju vinograda, seljaci su dizali kredite, a sad ih ne mogu vraćati ni plasirati vino. Mnogi će vinogradari zbog nemogućnosti plasmana vina ostati neobrani. Tu će se dogoditi velika katastrofa.

Razmišljam o daljnjem ulaganju, ali ne u Hrvatsku, nego u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. O kupnji gotovih tvrtki u privatizaciji.

Upravo je u tijeku preuzimanje šećerane u Bijeljini. To je sada već pri kraju i nadam se da bismo već prvog listopada ondje mogli početi proizvodnju.

U poljoprivredi nije isplativo proizvoditi samo sirovine. Svaka faza prerade donosi dodatnu zaradu. Budući da smo mi proizvođač šećerne repe, to je logična investicija.

S obzirom na to da Bosnu jako dobro poznajem i da mi je najbliža, ona mi je nekako i primamljivija. Srbija mi je još nepoznanica.

Teško je to reći. Najvažnije je da ulažete u projekte iz branše koju poznajete. Ljudi s kojima razgovaraš tada se drukčije odnose prema tebi. Kad bi netko iz poljoprivrede došao u kemijsku branšu, ne bi imao gotovo nikakve šanse za uspjeh. Mnogo je lakše ako investiraš u industriju koju poznaješ i u kojoj već imaš ime.

S obzirom na to da sam ja po edukaciji agronom i da poznajem poljoprivredu, ne bih rekao da sam zbog toga imao problema. To su više bili politički problemi.

Mislim da se ništa nije promijenilo, možda je čak i gore za ljude koji bi htjeli investirati, ne samo u poljoprivredu nego bilo kamo. Birokracija i korupcija i danas su dramatičan problem.

Za to treba pričekati od 10 do 20 godina. Trebamo sazreti kao društvo. Jednostavno, treba vremena da se odnos prema investitorima promijeni.

To je optimistična prognoza s obzirom na situaciju u hrvatskom društvu, mentalitet i edukaciju. Smatram da je kriza dobro došla Hrvatskoj, da se vidi koje stvari ne valjaju. S vremenom sve će se razbistriti i opstat će ono što je dobro, a ono što nije neće. Tu neće moći pomoći ni politika ni veze. Napokon će se jasno vidjeti tko koliko vrijedi.

Imam korektan odnos s njima. Ne mogu reći da vrh politike ima nešto protiv mene. Problem su ovi niži igrači koji ‘stavljaju pijesak u getribu’. Oni mogu nanijeti dosta štete. Tu su i još lokalni igrači, ja ih zovem lokalni kauboji, protiv kojih su i ovi gore bespomoćni. U Hrvatskoj je teško bilo što napraviti bez potpore politike. Ne mora to biti neka velika potpora, ali potrebno je zeleno svjetlo. Samo da ne smetaju, da ne odmažu.

Uglavnom ja sve radim, ostali izvršavaju.

Trebate imati volju, spoznati prioritet i dobro se organizirati. I onda sve možete.

S Lukoilom smo željeli investirati u petrokemiju, međutim tadašnji ministar gospodarstva Slavko Linić to je zaustavio. Nažalost, tvrtke koje su trebale biti u tom vinilskom lancu propadaju ili su u golemim dugovima, a mogla je to biti velika petrokemijska industrija u europskim okvirima, pogotovo kad se uzmu u obzir mogućnosti nabave ruskih sirovina, plasmana proizvoda na rusko tržište… S Lukoilom smo imali i veliki joint-venture u Ukrajini. To je bio i danas jest najveći petrokemijski kombinat na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Deset godina imali ekskluzivitet na to, a onda je Lukoil od ukrajinske države preuzeo cijelo opskrbljivanje sirovinom i plasman tih proizvoda. Nastavili smo raditi zajedno još nekoliko godina, no ja sam vidio da ondje baš nema više mjesta za nas pa smo izašli iz toga. Međutim, danas se opet na neki način nazire obnavljanje tih poslova.

Prema urbanističkom planu koji je sada napravljen na prostoru bivšeg Adrivanila predviđena je marina s 400 do 500 vezova. Vjerujem da ćemo do kraja godine završiti rušenje dosadašnjih objekata. Cijeli projekt vrijedan od 200 do 250 milijuna eura trebao bi biti gotov za dvije do tri godine.

Kutjevo nema konkurencije u vinu… To Ivica ne čuje rado, ali to je tako.

Radimo intenzivno na tome. Već smo prodali određene količine, no za nekoliko mjeseci znat ćemo više što možemo ondje napraviti. Vjerujem da je spas hrvatskog vinogradarstva u Rusiji i da možemo napraviti taj iskorak jer poznajemo ljude i tržište. Ako u tome uspijemo, Hrvatska neće imati dosta vina.

Točno. Do Nove godine prva bi serijska trebala biti na tržištu.

Nema. Treba biti skroman. Naravno, to ne znači da neću i dalje raditi.