Strah od kapitalizma

Hrvati žele:

kredite
visoka primanja
materijalnu sigurnost
jake institucije

Hrvati ne žele:

rizik
nesigurnost
odgovornost
poslovnu mobilnost
poštovanje rokova
plaćanje zdravstva

Profesor na Fakultetu političkih znanosti Dražen Lalić odgovor na pitanje postoji li strah, odnosno odbijanje, prema kapitalizmu nalazi u knjigama kolege Josipa Županova ‘Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma’ i ‘Poslije potopa’, u kojima autor tvrdi kako ljudi na individualnoj razini prihvaćaju kapitalizam i njegove vrijednosti, ali na društvenoj, kontekstualnoj, odbijaju ga. I da i ne. Naime dok većina osobno prihvaća individualizam, efikasnost tržišta, bogaćenje, čak i hedonizam kao vrijednosti, s druge strane, stavljeno u kontekst vrlo loših iskustava s hrvatskim kapitalizmom, ljudi ga zapravo odbijaju. Pa iako Lalić kao i drugi sugovornici strah i nezadovoljstvo mnogih opravdavaju lošim iskustvom nakaradnoga tranzicijskog kapitalizma, može se izvući još jedan zaključak o odnosu Hrvata prema kapitalizmu.

Hrvati možda žele kapitalizam koji vide na televiziji, ‘pravi’ kakav imaju Švicari ili Norvežani, ali žele i kapitalizam u kojem oni dobro prolaže. Na njega gledaju kao na švedski stil s kojeg će odabrati samo dobre strane. Materijalna sigurnost – da, osobne slobode – da, društveni napredak – da, krediti i potrošnja – da, velik izbor robe – da, jake institucije – da. No suđeći prema posljednjih 20-ak godina, odgovornost – ne, rizik – ne, nesigurnost zaposlenja – ne, plaćanje zdravstvenih i obrazovnih usluga – ne, poslovna mobilnost – ne (primjer seljenja proizvodnje iz tvornice u Zagrebu u onu u Kanfanaru), nemilosrdno natjecanje na tržištu – ne, poštovanje rokova i dogovora – ne, plaćanje radnika i dobavljača – ne, plaćanje poreza – ne, poštovanje propisa – ne itd. Paušalna ocjena proteklih 20 godina sugerira da i radnici i poslodavci pate od selektivnog pristupa.

Prema Krešimiru Severu, predsjedniku Nezavisnih hrvatskih sindikata, u Hrvatskoj se može vidjeti odbijanje prema neoliberalnom konceptu kakav su ljudi u najlošijem izdanju iskusili na ovim prostorima, ali ne i prema kapitalizmu kao takvom. Za njega nije samo stvar u nekontroliranom divljem kapitalizmu, viđenom u tranzicijskim zemljama, nego i u načelnom modelu kakav je ovih godina umalo uništio razvijene zemlje. Kada je riječ o Hrvatskoj, Sever dodaje da na ideološkoj apstraktnoj razini ne postoji odbijanje prema kapitalizmu, osim u manjem dijelu stanovništva koji je dobro živio u ‘onom’ vremenu i u mladih koji nemaju dovoljno iskustvo tog vremena, te da je riječ o strahu od vrlo određenog tipa kapitalizma, odnosno neoliberalnog modela, trenutačno proskribiranog i u razvijenom svijetu.

Lalić hrvatsku verziju naziva monstrumom, političkim kapitalizmom u kojem glavnu riječ vode političari, a ne menadžeri, poentirajući da HDZ nije vlast koja promiče kapitalizam, nego nacionalizam s elementima socijalizma i populizma u čijoj je pozadini klijentelizam. Ključna je razlika, kaže, da takav sustav u vidu nema dobrobit društva, nego pojedinaca, elite.

Vesna Trnokop-Tanta, potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore, dodaje problemu tranzicije i recesiju koja je ‘dodatno otežala i produbila’ te probleme. ‘Hrvati su svjesni da su reforme nužnost, da se ne treba bojati novog, ali isto tako traže garancije da će ono čega se sada odričemo dati novi zamašnjak poslovanju u budućnosti.’

Sve izjave mogle bi se pojednostavljeno svesti na zaključak da postoji ‘dobar’ i ‘loš’ kapitalizam, a loš se pak dijeli na tranzicijski i neoliberalni. Daljnja simplifikacija upućuje na samo jedan neoliberalni model doveden do ekstrema u društvima bez razvijenih adekvatnih mehanizama nadzora. Hrvati se boje samo onog lošeg. Kao suprotnost navodi se onaj dobar pravi kapitalizam u zemljama poput Švedske ili Japana. To pak nije ‘čisti’ izvorni kapitalizam, nego amalgam socijalizma i kapitalizma. To je kapitalizam ukrčen socijalizmom i on košta. Posve je legitimno pitanje stoga može li siromašno društvo koje tek uvodi kapitalizam doista računati na model iz Norveške, recimo, u samo 20-30 godina? I kakav je zapravo taj hrvatski kapitalizam?

To je sustav u kojem je privatizacija provedena kao najobičnija pljačka, u kojem je korupcija način poslovanja, grabljenje novca i bogatstva moralno neutralna kategorija, a povezanost uske političke elite s još užom gospodarskom model funkcioniranja društva. U takvoj se situaciji, razumljivo, javlja rastuća odbijnost prema takvom kapitalizmu. Pet je načelnih činitelja nezadovoljstva sve većeg broja građana, objašnjava Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laborista – stranke rada. To su korupcija, nepravda (neravnopravna raspodjela, izostanak sankcija za one koji ne plaćaju radnike itd.), izokrenut sustav vrijednosti (rad i poštenje ne vrijede ništa), politička neodgovornost te izostanak neposredne demokracije. Osim toga, dodaje, oko 18 posto radnog stanovništva Hrvatske otišlo je u kapitalističke zemlje ranih 60-ih, što znači da se Hrvati nisu prvi put susreli s kapitalizmom prije 20 godina.

Zbog činjenice što su bili prepušteni sebi, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, Hrvati su ostali vjerni mnogim navikama koje nisu spojive s kapitalizmom. Ležeran pristup radu, nerealan standard, sigurnost zapošljavanja, nepokretnost radne snage, strah od konkurencije, neplaćanje tuđeg rada, varanje države, korupcija, očekivanje da brojne usluge budu besplatne itd. Ondje gdje su ušle ozbiljne strane tvrtke velik dio tih problema ne postoji. To je činjenica kao što je činjenica da se Hrvati smatraju vrlo kvalitetnim radnicima svuda osim u Hrvatskoj. Postoji stoga kapitalizam po mjeri čovjeka, samo se u Hrvatsku veoma teško probija, a razlog je tomu, prema Laliću, interes manjine koja je uzurpirala gospodarstvo, ali i društvo u cjelini.

U odgovoru na osnovno pitanje teksta prošlost i sadašnjost nude neke zaključke. Prvotna akumulacija u danas razvijenim zemljama bila je vjerojatno još gora pljačka i otimačina nego u tranzicijskim društvima. Trebala su stoljeća da bi se kapitalizam sveo u ovire podnošljivog i da se akumulira dovoljno bogatstva i društvene zrelosti za preraspodjelu tog bogatstva. Iskustva posljednjih godina pak pokazuju da ne postoje dobar i loš kapitalizam, nego kapitalizam u dobra i loša vremena. Amerika ili Njemačka možda jesu organizirana društva u kojima se prosječni radnik može osjećati sigurno, no to duguju nesigurnom osjećaju nekog drugog radnika u dalekim prostranstvima. Kriza je otkrila i koliko je osjećaj sigurnosti u razvijenim zemljama fleksibilan pojam te kako je lako vratiti se starim navikama kada zec ima pištolj. Socijalna pravda, napredak većine umjesto manjine, briga za radnička prava, mehanizmi nadzora, preraspodjela bogatstva i niz drugih stvari kojima teže pobornici ‘dobrog’ kapitalizma nisu nikada bile integralni dio tog sustava, to su luksuzi koje si on katkad može priuštiti. Strah zasigurno postoji i djelomice je opravdan, ali je djelomice i rezultat naviknutosti na komociju kakvu si više nijedno društvo ne može priuštiti.