Na strateške izazove može se odgovoriti samo uz onu vrstu volje za promjene koja ne kalkulira žrtvujući svoju komotnost i položaj zbog nečega većeg.
Nije pitanje što treba učiniti, nego kako i kada. S kojom reformom početi i koji dio ‘privilegiranih’ napasti? Što je doista alternativa današnjem proračunu, današnjoj Vladi i današnjim utjecajnim dijelovima društva, koji koče nužne promjene?
Sad se otvara pitanje ključno za pomak u kolektivnoj svijesti građana i ‘opinion makera’ u Hrvatskoj. To nije pitanje što treba učiniti, nego kako i kada to treba učiniti. S kojom reformom početi i koji dio ‘privilegiranih’ napasti? Utjecati na povećanje potrošnje smanjenjem direktnih i indirektnih davanja državi? Pa zar nismo lamentirali o prevelikoj potrošnji u Hrvatskoj, barem posljednjih 15-ak godina? Ili o potrebi smanjenja javne uprave i troška u javnom sektoru? A zašto bi sindikati pristali na rezove ako imaju dovoljno primjera da su npr. u zdravstvu zaposleni iznadprosječno angažirani u usporedbi s europskim prosjekom, ali nemaju iznadprosječne plaće? U prosjeku također. Problemi su kompleksni i nisu produkt jedino gotovo 50-godišnje vladavine komunističke doktrine i boravka u neprirodnoj jugozajednici ni jedino moralnog pada društava koja pripadaju zapadnoj, rimsko-anglosaksonskoj civilizaciji.
Pitanje je sadašnjeg trenutka što je doista alternativa današnjem proračunu, današnjoj Vladi i današnjim utjecajnim dijelovima društva, koji koče nužne promjene. Jer kritizirati je lako, ali promijeniti procese i preživjeti bolne rezove nije. U Japanu takvi su se martiri u Drugome svjetskom ratu zvali kamikaze, i nisu uspjeli donijeti promjenu ratne sreće svojoj domovini. U muslimanskom dijelu svijeta zovu se šehidi, i pitanje je hoće li uspjeti postići svoj cilj koji od njih zahtijeva drastične žrtve u zamjenu za neizgledan život na drugom svijetu i relativno malo dodatnih financijskih sredstava za njihove obitelji.