Odluka Vrhovnog suda o pravu na odštetu stranoj državljanici (zgrade u centru Zagreba oduzete obitelji Ebenspanger) izazvala je u javnosti veliko zanimanje. Odmah je procijenjeno da će se zbog te odluke Vrhovnog suda, kojim predsjeda Branko Hrvatin, ubrzati rješavanje i brojnih zahtjeva stranih državljanina na nižim sudskim razinama, kao i da će Hrvatska zbog toga morati isplati strancima otprilike milijardu kuna, 25 posto odmah u novcu i 75 posto u obveznicama.
Neovisno o tome koliku će odštetu ‘Hrvatska morati isplati strancima’, ta presuda Vrhovnog suda otvara i pitanje povrata imovine ili naknade štete zbog oduzete imovine u nacionalizaciji i građanima Hrvatske, a ne samo stranim državljanima. Jednostavno, ne može se strancima priznati pravo, a vlastitim građanima to isto pravo uskratiti.
Kad je pak riječ o mogućoj vrijednosti imovine oduzete u nacionalizaciji koju treba vratiti ili isplati odštetu, to bi mogli biti i višestruko veći iznosi od milijardu kuna, prema nekim procjenama i 20 do 30 milijardi kuna. Brzo rješavanje tog pitanja preduvjet je reforme pravosuđa jer ne može se u EU s pravosuđem koje zanemaruje prava tolikog broja ljudi. A brzo sudsko rješavanje predmeta teških 30-ak milijardi kuna prouzročilo bi bankrot državnog proračuna.
Iduće je pitanje i kako to da se većina imovine oduzete u nacionalizaciji ne može vratiti u naravi, nego se zakonitim nasljedicima mora isplati toliko velika odšteta. U bivšem sustavu sva imovina oduzeta u nacionalizaciji uknjižena je najprije kao općenarodna, a poslije kao imovina u društvenom vlasništvu. I nakon 90-e ta je imovina postala lak plijen. Najprije je privatizacijski fond počeo izdavati pravno dvojbena rješenja o uvrštenju imovine oduzete u nacionalizaciji u temeljni kapital tvrtki sljednica dotadašnjih društvenih poduzeća koja su se u nevlasničkom sustavu koristila tom imovinom. Izdavati takva rješenja prije provedbe zakonom propisanog postupka denacionalizacije bilo je, blago rečeno, pravno dvojbeno.
