Međuigra Vlade i bankara oko mogućeg dodatnog oporezivanja za spas proračuna pokazuje stvarni odnos snaga. Zagovornici novog nameta bankama ostali su u izoliranoj manjini. Njima je teško, bez njih još teže. Ne, nije riječ o muškarcima, riječ je o stvarnim vladarima Hrvatske, bankarima. Njihova je moć dosežnija i od Friščićeve potpore premijerki Kosor, koji je drži na tankoj niti vlasti. Koliko god joj Friščić treba za prevagu glasova, banke joj trebaju da bi uopće imala državu koju će voditi. Bez njihova novca ne bi imala glavni alat fiskalne politike i ne bi mogla zatvoriti proračun.
Ne baš suptilna međuigra Vlade i bankara oko mogućega dodatnog oporezivanja za spas proračuna pokazuje stvarni odnos snaga. Zagovornici novog nameta bankama ostali su u izoliranoj manjini. Analitičari, regulatori i financijski ujedinili su se u otporu, ne zato što su zabrinuti za sudbinu bankarskog profita nego zato što znaju kakav bi bio krajnji ishod – rast kamata i potpuno zatvaranje ionako slabo odvornute kreditne slavine poduzećima. Zvuči kao svojevrsna ucjena? Mnogi su se, doduše anonimno, složili da jest. Upravo ta potreba da poznavatelji stanja nepotpuno prokomentiraju težinu istinske uloge banaka na tržištu pokazuje koliko ih se boje.
Istina, moguće pristajanje bankara na otkup državnih udjela u domaćim poduzećima samo da izbjegnu porez pokazuje da barem malo respektiraju državu. Koliko je izgledno da bankari uđu u vlasništvo tvrtki? Analitičar Damir Novotny kaže da je to puno bolja varijanta punjenja proračuna nego porez. – Bankarima bi sigurno bilo draže da kupe državne obveznice po 7 posto i o tome se više ne brinu. Ovako će ulaskom u kapital tvrtki sudjelovati u upravljanju poslovanjem, a to je već nova kvaliteta koja je prisutna i u Europi. Uostalom, banke su već svojevoljno prisutne u nekim poduzećima – komentira Novotny.
Jedan od bankara, upućenih u ‘porezne’ pregovore s Vladom, tvrdi da se ta opcija nijednom nije spomenula. – Ne znam tko je plasirao taj spin, možda tvrtke kojima bi odgovaralo da dugovanja zamijene svježim kapitalom. Tu su najmanje tri problema. Banka koja postane suvlasnikom neke tvrtke s njom je u posebnom odnosu i ne smije ju kreditirati. Nema logike da se banke bave upravljanjem jer za to nemaju resurse, za to postoje equity fondovi. Također, banka za to mora dobiti suglasnost HNB-a, a ne vjerujem da bi HNB na sve takve kupnje gledao blagonaklono – uvjeren je.
No guverner Željko Rohatinski kaže da je, ako je to točno, riječ o legitimnom dogovoru s bankama da daju doprinos konsolidiranju proračuna: – HNB nema ništa protiv ulaska banaka u vlasništvo poduzeća sve dok su iznosi tih udjela u okviru zakonskih ograničenja o izloženosti banaka pojedinim klijentima i povezanosti s njima. Ne vjerujem da će to biti toliko iznosi da bi zakon došao u pitanje. Bude li dogovora, banke će doista postati jednim vlasnikom zemlje. No jesu li za stanje obrnute piramide, gdje realni sektor visi na krhkom vrhu i potpuno je ovisan o bankama, krive samo banke? I najzagrđeniji protivnici trebali bi priznati da putokaz kretanja ekonomije ipak postavlja vlast. To, doduše, ne umanjuje znoj i trud guvernera Rohatinskog kojemu najjači sektor u rukama stranih…
Odnos banaka i vlada ni u jednoj zemlji Zapada nije jednostavan, što se najbolje vidjelo u krizi. Unatoč gnjevu javnosti i želji političara za glavama bankara, ništa se nije dogodilo, jer ni na razini G20 najrazvijenijih zemalja svijeta ni na razini EU nakon tri godine teške krize nije postignuto dogovor o oporezivanju banaka. Države koje su smogle hrabrosti uzeti im nešto novca broje se na prste jedne ruke, poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Švedske, iako su mnoge banke spašene novcem poreznih obveznika, a najveća je ekonomija svijeta Amerika odustala od takve namjere.
