Struöni studij ekonomije i managementa

Prošlog je tjedna svijet obišla vijest da Götz Werner, vlasnik lanca Drogerie Markta, u dobrotvorne svrhe daruje imovinu tešku otprilike milijardu eura. No Werner nije samo dobrotvor. Poznat kao jedan od najpoželjnijih poslodavaca u EU, razradio je sustav u kojem bi svi imali plaću od najmanje 1.000 eura, a radili bi ono što žele i vole. Moguća budućnost ili pusta tlapnja?

Bogati ljudi došli su, na izmaku kapitalizma kakav je svijet dosad poznavao, do revolucionarnog otkrića čije posljedice sve više pune svjetske naslovnice u pravilnim razmacima. Nakon nekoliko stoljeća nemilog zgrtanja klasa bogatih, možda potaknuta nadolazećim rasapom, a možda i evolucijskim skokom, shvatila je da novac ne može ponijeti sa sobom u grob i zaključila da možda ne bi bilo loše vratiti dio svijetu. Klince je zbrinula i, valjda poučena primjerima s televizije, odlučila da možda i nije najpametnije ostaviti im hrpetinu love i tako nekima/većini njih ostaviti otvorenom mogućnost da postanu degenerici i da naslijedeno bogatstvo rasprčaju na gluposti.

Tako je dvojac Warren Buffett-Bill Gates, među trojicom najbogatijih ljudi na svijetu, odlučio veći dio svoga bogatstva ostaviti u dobrotvorne svrhe jednom kad ode u vječna lovišta. Štoviše, svoju spoznaju smrtnosti odlučili su pretočiti u službeni poziv svim ostalim bogatunima da učine isto, ali odaziv i nije bio posebno velik imajući na umu broj milijardera u SAD-u. Pristojno su se zahvalili, odobili i ispričali tvrdnjom da ionako već mnogo daju u dobrotvorne svrhe, ne objasnivši pritom za što bi im točno nagomilane novčanice mogle zatrebati jednom kad napuste planet koji im je bio iznimno blagonaklon.

Možda je zato svijet toliko iznenadila odluka Götzova Wernera, osnivača i vlasnika maloprodajnog lanca Drogerie Markta, da gotovo cijelo svoje bogatstvo daruje u dobrotvorne svrhe. Ali oni koji ponešto znaju o dotičnom gospodinu i nisu bili iznenađeni. Kao i prije spomenuti, Werner odavno pokušava olakšati kapitalizam drugima i jedino što može iznenaditi jest to da nije pretekao Buffetta i Gatesa u obećanju. Oskar Schindler europskih blagajnica 35 je godina pokušavao stvoriti radnički raj na zemlji plaćajući sve svoje radnike iznimno pošteno, dajući im 14 plaća, poklon-pakete i slično, pa se ta odluka nekako čini logičnim zaključkom vlasnika redovito najpoželjnijeg mjesta za rad u nizu zemalja u kojima posluje.

Djeca, vrlo čest izgovor bogatih kad se za stolom dotakne tema darovanja bogatstva, prema njegovim će riječima biti adekvatno zbrinuta sa svim potrebnim uvjetima za dobar start u životu, ali neće moći do mirovine džabalebariti i snimati kućne poručke. Sedmero nesretnika, ili sretnika, ovisno kako se gleda, moglo je naslijediti imovinu procijenjenu na oko milijardu eura, no umjesto toga osebujni čale pružio im je visoko obrazovanje i mogućnost da si sami zarade neku kintu, na čemu su mu oni zasigurno vrlo zahvalni.

Osim što su pokazali hvalevrijednu razinu prisobnosti i suosjećanja, ti su bogataši pokazali i još nešto oko čega se od nastanka kapitalizma vode žustre debate – kompanija može dobro platiti svoje radnike, osigurati im izvrsne uvjete za rad i u isto vrijeme dobro zaraditi. Drogerie Markt recesiju je prebrodio s rastom dobiti i ukupnom prodajom od 2,7 milijardi eura za prvu polovinu fiskalne godine. Ali to je tek početak, ono što Werner zastupa vjekovni je san svakoga tko je ikad morao nešto raditi. Možda inspiriran antikom, mnogo više Karlom Marxom, i ispunjenim duhovnim životom filozofa koje i danas svijet pamti kao najveće, Werner je tvorac ideje o osnovnom prihodu kojim bi se čovjek oslobodio jarma rada i posvetio usavršavanju onih istančanih aspekata života i duhovnog razvoja umjesto da daleko najveći dio života posveti zaradivanju bogatstva nekome drugome.

Vjerojatno jedan od najuvjerljivijih profesora poduzetništva na svijetu, osim po osnutku radničkog raja poznat je i po knjizi ‘1000 eura za svakoga’ u kojoj podrobno obrazlaže svoju ideju oslobađanja ljudi od okova zaradivanja za život. U osnovi, kao što i naslov kaže, putem poreznog sustava država bi trebala svakom radniku jamčiti minimalni prihod od tisuću eura. Ideja pune zaposlenosti za njega je čista iluzija, a veliki problem, prema Werneru, jest da mnogi ljudi nemaju radno mjesto, već mjesto zaradivanja. Upravo zato smatra kako bi vlade morale osigurati radniku minimalan prihod čime bi ga oslobodile nužde da zaraduje za život, a zbog čega mnogi rade poslove koje ne vole i koji ih ne ispunjavaju. Umjesto da uporno pokušava zaposliti one koji nemaju posao i dijeli socijalne naknade, država bi trebala shvatiti da društvo može sve svoje potrebe namiriti bez pune zaposlenosti i da to može na taj način napraviti čak i bolje, vjeruje Werner. ‘Ono što su ljudi prisiljeni raditi mogu obavljati strojevi i uhodane metode. Veliki potencijal leži u radu koji se fokusira na društveni rad i kulturni rad’, izjavio je svojedobno romantični poduzetnik.

Tehnički gledano, svaki bi čovjek dobivao mjesečni džeparac koji bi pokrivao troškove života, još bi ostalo i za frizuru, a odgovor skeptikima koji pitaju tko bi to na kraju plaćao jest visoki porez na potrošnju koji bi zamijenio sve ostale poreze i bio stupnjevito uveden u 20 ili 30 godina. Transfera plaćanja, ali još važnije, i birokratska mašina koja ih dijeli. Koliko god to zvučalo poput scenarija iz ‘Zvjezdanih staza’, Werner ima istomišljenika ili, možda bolje rečeno, sličnomišljenika među kojima je, primjerice Thomas Straubhaar, šef hamburskog think-tanka HWWA, uvjeren da trenutačni sustav financiran radom valja zamijeniti onim financiranim porezima. Protivnicima, kojih je, nedvojbeno, mnogo više, Werner ne da gušta i njihove prigovore otpuštuje tvrdnjom da će vrijeme za njegovu ideju tek doći.

U opsežnom intervjuu njemačkom Tageszeitungu 2006. u kojemu je u tanjuru iznio svoje ideje, Werner je naglasio da bi se sustav mogao razvijati i prilagođavati potrebama društva. Prošlo je malo više od godine dana otkad su Bill Gates i Warren Buffett na večeri smislili plan prema kojem će pokušati uvjeriti američke bogataše na odricanje od većeg dijela svog bogatstva u dobrotvorne svrhe. U inicijativu službenog naziva ‘The Giving Pledge’ (obećanje o darivanju) u međuvremenu se uključilo oko 40 milijardera među kojima su gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, Barry Diller, Larry Ellison, T. Boone Pickens, Ted Turner, David Rockefeller, George Lucas i Ronald Perelman, a posljednji je u nizu Paul Allen, suosnivač Microsofta. Minimalna ‘članarina’ jest 50 posto bogatstva, no Buffett je obećao ‘više od 99 posto’. Zvuči obećavajuće, ali ima li se na umu da je samo u Americi ukupno oko 400 bogatših teških 1,2 bilijuna dolara, brojka i nije impresivna. Časopis Forbes procijenio je da bi najmanji iznos bio oko 600 milijardi dolara kad bi svi američki milijarderi pristali sudjelovati, a vrijednost onih koji su pozitivno odgovorili veća je od 230 milijardi. Osim toga, potpisati je lako, ispuniti nešto teže.

Iako je bliski prijatelj inicijatora ideje o darovanju bogatstva Billa Gatesa, suosnivač Microsofta tek je nedavno odlučio potvrdno odgovoriti na prijedlog svog prijatelja i kolege postavši tako dio društva od 40-ak bogataša brisan. Ljudi više ne bi mogli reći da se bave nekim poslom zato što moraju ili da ostaju u braku zbog financija, a loši i štetni poslodavci bili bi iskorišteni. Na inzistiranje novinara o onim nepopravljivim lijenčinama Werner opet ima odgovor vrijedan ozbiljnog razmatranja – oni postoje i danas i sve jedno dobivaju novac od države. Tko danas ne želi raditi, neće ni u budućnosti, poentirao je. Iako zvuči kao užasno skup i fiskalno neisplativ sustav, Werner smatra da bi za tu razliku, dakle kranje onih koji sada ne zarađuju tisuću eura, trebalo između 60 ili 70 milijardi eura, što za jednu Njemačku nije nedostižno.

Razlike u mogućnostima nerazvijenih i razvijenih zemalja Werner rješava razlikom u pristupu. Za prve je trenutačno najbolji model mikrokreditiranje, dok je za razvijena društva, koja proizvode viškove, njegov model prava stvar, čime upućuje na to da njegova ideja nije univerzalno primjenjiv koncept i da za nju očito treba visok stupanj društvene i ekonomske zrelosti. Osim toga, bilo bi zanimljivo vidjeti i razlike u mentalitetu. Pokušati takvo što u protestantskim zemljama zasigurno je lakše nego u zemljama s mnogo slabijim radnim navikama. Bi li Hrvati zaista bili društveno korisni da imaju zajamčenih tisuću eura bez ikakve obveze?!

Potomak apotekarske obitelji Werner radio je u veledrogeriji Idro, no ondje nisu imali sluha za njegove ideje o diskontu kupcima, zbog čega se nedvojbeno žderu više od 30 godina. Zbog kreativnih razilaženja Werner odlazi i osniva svoju kompaniju čija će prva trgovina, otvorena u Karlsruhe 1973. godine, postati temelj današnjeg lanca koji zapošljava više od 30 tisuća ljudi i prihoduje milijarde eura na godinu. Götz Werner možda nema onoliko milijardi koliko imaju Buffett ili Gates, ali ono čime ih sigurno nadilazi, možda čak i sve druge bogataše, jest stupanj i opseg humanističkog obrazovanja te senzibilitet za svijet u kojemu živi. Drugi daju novac, no Werner daje i smisao, razrađen i osmišljen sustav za čiju raspravu vrijeme, koliko god još zvučao nedohvatljiv, dolazi. Angloamerička tlapnja u kojoj svijet dobrovoljno živi, prema kojoj se proizvodi samo da bi se trošilo, ali tako da netko u tom krugu zadrži mnogo više te potrošnje, uz ograničenost resursa i neograničenost ljudskih želja, nema budućnost, i to je u posljednje tri godine postalo očito mnogima. Oni koje su smatrali zaluđenim budalama danas upiru prstom u zaluđene budale.

Svijet će u idućim godinama biti otvoreniji nego ikad drukčijim rješenjima. Naravno, nazvati to Wernerovim konceptom velika je simplifikacija jer riječ je o stoljećima filozofskih doprinosa (Karl Marx, Erich Fromm, Thomas Paine, Thomas More, Platon, Aristotel itd.) sažetih u jednu relativno cjelovitu alternativu. Da će se to dogoditi sutra, vjerojatno neće. Da je riječ o savršenoj alternativi, sasvim sigurno nije. Da se može izvesti relativno brzo, daleko od toga, takav bi sustav zrelost mogao postići tek nakon nekoliko generacija. No da je riječ o ozbiljnoj temi za razgovor – sve više jest.