U igri je najveće ovogodišnje preuzimanje, i to neprijateljsko. Veliki proizvođač umjetnoga gnojiva Potash odbio je ponudu najveće rudarske grupacije na svijetu BHP Billitona tešku 40-ak milijardi dolara. Pokušava se obraniti ili bolje prodati, svjestan važnosti svog proizvoda za proizvodnju hrane i svog tržišnog udjela.
Nakon nekoliko godina medijskih šlagera sastavljenih gotovo isključivo od vijesti s područja makroekonomije, svjetski se financijski mediji i tržišta zabavljaju mikroekonomijom, odnosno potencijalnim preuzimanjem kanadskog proizvođača umjetnoga gnojiva Potash grupe od najveće rudarske grupacije BHP Billitona. Osim što bi najveći postao još malo veći, što i jest bit igre, i što se sprema najveće preuzimanje u godini koja ne obiluje takvim pričama, stvar na medijskoj atraktivnosti dobiva i zbog one rjeđe varijante udvaranja u kojoj se poželjna udavača pravi nedostupnom. Naime, iako je BHP očito mačo, Potashova Uprava ne namjerava se dati jeftino, zbog čega je moguća kupnja dobila onaj posebno privlačni pridjev ‘neprijateljska’. Nakon godina ispitivanja terena u kojima su svi neslužbeno znali da se Billitonu jako sviđa Potash, ali ne zna kako mu pristupiti, i žučljivih demantija o nepriliku namjerama, Australci su se sredinom kolovoza ipak odlučili na sve ili ništa i svoju ljubav objavili pred svijetom potkrijepivši je jamstvom svijetle zajedničke budućnosti, ponudom 130 dolara za dionicu. Iz Potash grupe odmah su poručili da jesu zainteresirani, ali da zajednički život zahtijeva jamstva od najmanje 160 dolara za dionicu, i to, kao što se u Hrvatskoj kaže, samo da se nađu na kavi.
Potashov šef Bill Doyle izjavio je da se ‘ne protivi prodaji, ali protivi se jeftinoj prodaji’. Ipak, Potash je, kao i svaka udavača s nizom opcija, možda pomalo subjektivan. Analitičari BHP-ovu ponudu smatraju vrlo realnom, 20-ak posto premije prema posljednjem trgovanju dionice prije ponude, i napominju da je takvim iznosom mnogim konkurentima letvica u startu postavljena toliko visoko da je neće moći pratiti. S druge strane valja priznati i da Potash ima osnove razmisliti dvaput, jer riječ je najvećem proizvođaču umjetnoga gnojiva na svijetu zastupljenom na burzi. Ide mu i matematička pravila izračunao što i analitičari – da bi kupnja bila isplativa BHP-u sve do cijene od 180 dolara za dionicu. Iznosom od gotovo 40 milijardi u igri su ostali samo najveći poput Rio Tinta, Valea, Aluminum Corpa, Sinofera ili Xstrate iako su Vale i Rio Tinto već ‘umoćeni’ u kombinacije koje im smanjuju opseg reagiranja. Drugi pak ne vide sav potencijal gnojiva. Da bi se obranili od tako nasrtljiva udvarača, u Potashu su prihvatili strategiju ‘otrovne pilule’, klasični manevar u odbijanju ponuđača u kojem se preuzimanje pokuša otežati ili previsokom cijenom dionice ili smanjenjem atraktivnosti poslovanja. Međutim, to se može pokazati neefikasnim zbog moguće žalbe ponuđača regulatornoj agenciji. Interes za kupnju BHP ne nalazi u ‘spleenu’ najvećih, nego u tome što bi tržište za kalij-karbonat, nitrogen i fosfat moglo idućih godina rasti zbog sve većih potreba svijeta u razvoju, u čemu je Potash sigurno najbolja opcija zato što je riječ o već uhodanoj kompaniji uklopljenoj u tročlani kartel tvrtki za proizvodnju gnojiva nalik na OPEC, Canpotex (kanadski Agrium i američki Mosaic), odgovornom za 40-ak posto svjetske trgovine tim proizvodima. Šef BHP-a Marius Kloppers sugerirao je, doduše, da bi Potashovo preuzimanje vjerojatno značilo kraj dosadašnjeg sustava kontrole cijena proizvodnjom.
Kupnja dodatno dobiva na važnosti i zbog čvrstih činjenica. Kalij-karbonata, potaše, ima u samo 12 svjetskih zemalja, a gradnja rudnika zahtijeva najmanje sedam godina naspram, recimo, dvije za druge vrste gnojiva. Resursi su, dakle, stvarno ograničeni, potrebe velike, pa utrka najvećih igrača industrije minerala za svjetske resurse uopće ne začuđuje, kao ni upornost BHP-a, koji može uložiti u svoje rudnike, ali iz spomenutih razloga želi gotovu operaciju odgovornu za 20 posto globalnih kapaciteta. Stanovništvo raste, hrane će trebati sve više, a gnojiva su ključan faktor u tome, pogotovo ove godine zbog elementarnih nepogoda i ruskog embarga na izvoz žita. Filozofija Billa Doylea, svojevrsno glorificiranje gnojiva, o kojem svjedoče njegovi suradnici, kao izvora hrane za svijet i biznisa sa svijetom budućnosti svakim danom sve manje djeluje smiješno.
Ishod je posve neizgledan, no jasno je da stvar neće završiti lako i brzo. Nakon nekoliko dana sabiranja, potrebnog zbog BHP-ova zaobilazaženja Uprave i pregovaranja izravno s dioničarima, u Potashu su odlučili proširiti obrambenu taktiku i na uvođenju drugih udvarača iako dosad nisu imenovali nijednog. Suptilna igra aluzijama počela je Doyleovom izjavom novinarima da bi se začudili koliko entiteta može konkurirati ponudi od 40 milijardi dolara i nastavio dražiti BHP tvrdnjom da ‘pojsti velik svemir kompanija zahtereširanih za Potash’ te da je ‘opasno misliti kako ste jedini igrač u gradu’. Dionice su, očekivano, u međuvremenu porasle na 150-ak dolara, čime tržište sugerira ili očekivanje veće ponude ili utrku s više sudionika. Imena s kojima se najviše nagađa kineski su Sinochem, navodno ne jedini zahtereširani iz te zemlje, i brazilski Vale, no nikakvih službenih očitovanja o sudjelovanju nije bilo. Osim ponuđene cijene, koju u Potashu smatraju izrazitim podcjenjivanjem kompanije, za BHP postoji i druga – sve očitija – zapreka. Ideja ponuđa da se raskine sadašnji kartel za određivanje cijena naišla je na veliko neodbravanje druge strane. Opravdanje za postojanje kartela stvorenog 1989. kad je kompanija privatizirana u vrlo je lošim poslovnim rezultatima ne samo Potasha nego industrije u cjelini. Prema Doyleu, slobodno formiranje cijena i proizvodnja na maksimumu kapaciteta doveli su kompaniju na rub opstanka.
