BORISLAV HRLEC Dobro zaleđe zlata vrijedi

Pobjednika natječaja za gradnju termoelektrane u Koprivničkom Ivancu sumnjiči se za to da je taj posao dobio zato što su mu pogodovali Ministarstvo regionalnog razvoja i Hrvatske šume. A pomoglo je i njegovo članstvo u HSS-u.

Broj je promijenjen – govori glas operatera prilikom nazivanja svih tvrtki koje se nalaze u vlasništvu poduzetnika Borislava Hrleca. Njegovo ime tu i tamo iskrsne s nekim novim projektom, od kojih se do sada nijedan nije realizirao. Najnovija vijest, da je Hrlec sa svojom novoosnovanom tvrtkom E-two-energy pobijedio na natječaju za gradnju termoelektrane u Koprivničkom Ivancu, digla je prašinu nakon što je u USKOK stiglo pismo u kojem se optužuje Ministarstvo regionalnog razvoja i Hrvatske šume da su Hrlecu prepustili posao koji nije trebao završiti u njegovim rukama. Ispada da će Hrlec dobiti drvenu sirovinu od gotovo pola milijarde kuna, čemu se protive predstavnici drvene industrije.

U poduzetničkim krugovima njegovo ime nije poznato jer je čovjek cijeli život radio u inozemstvu, da bi se prije deset godina vratio u Hrvatsku i počeo uspostavljati kontakte. Da mu bude lakše, učlanio se u Hrvatsku seljačku stranku kao čelnik Stručnog vijeća za energetiku i svoj najveći projekt vrijedan 80 milijuna eura odlučio realizirati ni manje ni više nego u rodnoj općini Josipa Friščića. Taj projekt otvorio je niz pitanja. Ponajprije, Hrlecova Studija utjecala na okoliš i registracija tvrtke E-two-energy navodno su napravljeni prije nego što je zemljište dodijeljeno općini. Napravljene su sve pripreme kao da je znao da će dobiti posao za koji se natjecalo 20-ak tvrtki. Nadalje, stručnjaci koji su recenzirali Studiju složili su se da ju je svakako trebalo odbaciti zbog kontradiktornosti. Najspornije je pitanje korisnosti takve proizvodnje. Naime, da bi se, prema Hrlecovu planu, proizvelo 20 megavata električne energije koju je namjeravao prodavati HEP-u, mora se proizvesti između 40 i 50 megavata toplinske energije koja se zapravo baca se u zrak. Uvjeti natječaja mijenjali su se u hodu, a Hrlecova tvrtka upisana je, navodno, u Registar energetskih subjekata u subotu, što je zaista presedan u državnoj upravi.

Stručnjaci iz drvene industrije neodrživost projekta opravdavaju time što je 155 tisuća odobrenih drvenih sječaka premalo za kapacitete koje je prijavio i što je njegov krajnji cilj prodaja sječaka u inozemstvu, a nekima pak cijeli projekt smrdi na gradnju spalionice smeća.

Borisava Hrleca uspjeli smo dobiti na mobitel. S obzirom na nedavne medijske napade bio je vrlo srdačan. Zna da projekt ide dalje bez obzira na sve insinuacije i ne obazire se na ono što se o njemu piše i govori. Svjestan je da je dobio jednu od najboljih lokacija za gradnju termoelektrane, no njegove ambicije neće stati na tome.

• Nastavit ćemo u Hrvatskoj otkupljivati teren. Jedna od lokacija na koju ciljamo nalazi se na rubnim dijelovima Zagreba, kupili smo dionice i srovine jedne tvrtke na toj lokaciji. Gledamo i zemljište u Ogulinu i Miholjcu, gdje se nalazi papirna industrija – najavljuje Hrlec.

Rođen je u Varaždinu, gdje mu i danas žive roditelji koje rijetko viđa zbog brojnih putovanja. Nakon srednje tehničke škole odmah je otišao u inozemstvo, u Ujedinjene Emirate; živio je i u Japanu, Argentinii, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Rusiji, gdje se najprije bavio turbinskim sustavima, a zatim primarnim biznisom – naftom i naftnim derivatima.

Koliko se dalo zaključiti, njegova je namjera dovesti naftni biznis u Hrvatsku, otvoriti tvrtku na Jadranu putem koje bi nas opskrbljivao naftom iz Rusije ili Ukrajine. Nitko među hrvatskim naftašima nije čuo za njegov veći angažman u toj branši, no on sâm tvrdi da je radio za najveće naftne kompanije u kojima je i dioničar. Njegovo ime spominje se i u nekoliko turističkih projekata. Međutim, on negira bilo kakav interes u turizmu, tvrdi da je njegova jedina funkcija bila spajanje ljudi i dovođenje kompanija iz inozemstva, ponajprije Accora, tvrtke koja posjeduje jedan od najvećih hotelskih lanaca u Europi. Posao s Accorom najprije je zapeo u Zagrebu, a zatim u Crnoj Gori. No Hrlec ima prijatelja s kojim ide dalje u poslove, Jürgena Bertha Steinkoa, jednog od trojice vlasnika splitske Tulipan grupe. Steinke se kao investitor pridružio projektu u Koprivnici i s Hrlecom će u završnoj fazi projekta skupljati sredstva za njegovu realizaciju.

Ako mu sve bude išlo kao po loju, kao i do sada, bez obzira na to što terete ga najmanje dvije ozbiljne tužbe, projekt bi mogao biti gotov do 2014. Paralelno u HSS-u Hrlec priprema program za pomoć manjim poljoprivrednicima za plasman na tržište i piše knjigu o energiji.

Frišića se u cijeloj priči proziva da je Hrlecu pripremio cijeli teren, no šef HSS-a za komentar nije bio dostupan. Sigurno mu neće biti drago što ga se veže uz osobu kojeg oni koji su s njim radili nazivaju bleferom i hohštaplerom. Možda je u inozemstvu Hrlec bio uspješan kao što govori, no u Hrvatskoj bez zaleđa taj pridjev do sada nije zaslužio.