Tko je osim Hebranga bio ministar zdravstva

Dok ministar financija Ivan Šuker sve uvjerava kako za zdravstvo nema novca, ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović pohvalio se u Koprivnici da je ‘Hrvatska jedina država u Europi čiji zdravstveni sustav, zahvaljujući uspješno provedenoj reformi zdravstva, ne proizvodi gubitke i čiji proračun ne treba rebalans’. Milinović je još ustvrdio da su se i ‘raniji nemali gubici u zdravstvu tijekom 2009. godine i ponešto smanjili’.

Komu vjerovati, Šukeru ili Milinoviću? Činjenica je da Milinović i Ministarstvo zdravstva kao i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) ne upravljaju prihodima za zdravstvo. Umjesto Milinovića prihodima za zdravstvo gospodari Šuker. Kad smo zatražili točne podatke o prihodima za zdravstvo, nakon 20-dnevnog oklijevanja naš je upit Tihomir Strizirep, dr. med. i ravnatelj HZZO-a, prosljedio Poreznoj upravi s obrazloženjem da su ‘traženi podaci u nadležnosti Ministarstva financija, a ne HZZO-a’.

Upravljanje prihodima zdravstva postupno je prebacivano u ‘nadležnost Ministarstva financija’. Od 1990 do danas bilo je sedmero ministara zdravstva: Andrija Hebrang tri puta, Juraj Njavro, Željko Reiner, Ana Stavljenić Rukavina, Andro Vlahušić, Neven Ljubičić i aktualni Darko Milinović. Svi ti ministri, osim Njavre, provodili su ‘reforme zdravstva’, sve potpuno promašene.

Nijedan od tih ‘reformatora’, međutim, nije odgovarao za posljedice promašenih reformi i devastiranje svjetski poznatog Štamparova modela zdravstva usmjerenog medicinskim potrebama bolesnih, a ne samo osiguranih ljudi. A da bi se razrušeno zdravstvo ponovno izgradilo, treba se vratiti izvornim načelima socijalne medicine i Štamparovu modelu organizacije zdravstvene zaštite, izdvojiti iz državnog proračuna na poseban račun doprinose za zdravstvo i redovito javno izvještavati o utjeranim iznosima, smanjiti doprinose za zdravstvo zaposlenima i poslodavcima te istodobno zdravstvu povećati prihode iz drugih poreza (to je nužno da bi se 30 posto veće opterećenje plaća doprinosima za socijalnu zaštitu ujednačilo s onim u zemljama OECD-a i pokrilo sve veći manjak koji nastaje smanjivanjem broja zaposlenih zbog loše gospodarske politike).

Prema članku 53. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 150/08) doprinos (namjenski porez za zdravstvenu zaštitu) plaćaju svi zaposlenici (20 posto iz plaće) i poslodavci (17,2 posto na plaće). Ostali su prihodi zdravstva doprinosi drugih obveznika (honorari, samostalna zanimanja i sl.), zatim dio doprinosa za nezaposlene osobe, posebni doprinos za zdravstvenu zaštitu u inozemstvu, prihodi iz državnog proračuna, prihodi od dopunskoga zdravstvenog osiguranja, prihodi od dividendi, kamata i drugih prihoda HZZO-a, prihodi od posebnog poreza na duhanske preradevine i prihodi od obveznog osiguranja od automobilskih odgovornosti.

U novinarskom upitu zatražili smo od HZZO-a podatke o točnim iznosima svih zakonski pobrojenih prihoda zdravstva u 2009. i za prvu polovinu 2010. godine. Upit je iz HZZO-a proslijeđen Ministarstvu financija koje nam nije dostavilo podatke o prihodima od dijela doprinosa za nezaposlene osobe, prihodima iz državnog proračuna, prihodima od dopunskoga zdravstvenog osiguranja, prihodima od dividendi, od kamata i drugim prihodima HZZO-a, kao ni o prihodima od posebnog poreza na duhanske preradevine.

Dostavljeni su nam samo podaci koje imaju poreznici, a ostale podatke nemaju ni u Ministarstvu zdravstva ni u HZZO-u ni u Ministarstvu financija.

A čl. 53 Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 150/08) propisuje i sljedeće stavke iz kojih se financira zdravstvena zaštita:

doprinos za nezaposlene osobe iz članka 6. stavka 1. točke 12., 14., 15. i 17. i članka 9. stavka 1. točke 3. ovoga Zakona,
prihodi iz državnog proračuna,
prihodi od sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite osiguranih osoba, odnosno njihovih osiguratelja u dopunskom zdravstvenom osiguranju,
prihodi od dividendi, kamata i drugih prihoda,
32% od ukupnog prihoda od posebnog poreza na duhanske preradevine.

Zaključili smo da unatoč propisu tih prihoda zdravstvo i nema.

Pogrešno preimenovanje dotadašnjeg fonda za zdravstvenu zaštitu u osiguravajući zavod (HZZO) Andrija Hebrang je 90-ih proveo da bi se omogućilo uvrštavanje dotada izvanproračunskih prihoda od doprinosa (namjenskih poreza) za zdravstvenu zaštitu u proračun središnje države i nakon toga ‘proračunskim preljevanjem’ nenamjensko trošenje zdravstvenog novca.

Preljevanje je provedeno, primjerice, Zakonom o zdravstvenom osiguranju (NN 13/98) kojim je bio ukinut doprinos za zdravstvenu zaštitu umirovljenika. Tako je zdravstvo 1998. ostalo bez tadašnjih 1,7 milijardi kuna prihoda. Da bi se taj manjak nadoknadio, tadašnjim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti…

A onda je 2001. godine doprinos za zdravstveno osiguranje smanjen s 18 na 16 posto, i zatim 2003. godine sa 16 na 15 posto, dakle praktično je vraćen na razinu prije uklanjanja doprinosa za zdravstveno osiguranje umirovljenika. I nikomu u Vladi ili Saboru do danas nije bilo ni na kraj pa meti da zdravstvu vrati 1998. godine ukinut prihod od doprinosa za zdravstvenu zaštitu umirovljenika.

Prihodi zdravstva smanjeni su i od 2003. godine, jer je nakon uvrštanja prihoda od doprinosa za zdravstvo u nedovršeni sustav državne riznice, Vlada prestala provoditi članak 68. tada važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju i iz državnog proračuna prestala uplaćivati doprinose za zdravstveno osiguranje svih kategorija nezaposlenih, socijalno ugroženih, poljoprivrednika, djece do 18 godina, za hitnu medicinsku pomoć na magistralnim cestama, za sve kategorije oslobođenih od participacije itd. Na taj način, prema izračunima u HZZO-u, zdravstvu je smanjen godišnji prihod za oko milijardu kuna.

Novac se iz zdravstvenog fonda prelijevao u državni proračun i s pomoću ‘kvake’ s PDV-om. Javno zdravstvo formalno je oslobođeno PDV-a i korisnicima zdravstvenih usluga taj se porez ne plaća. No cjelokupni zdravstveni sustav, bolnice i ostale zdravstvene ustanove moraju uredno plaćati PDV na sve nabave energije i energetika, na hranu, na sredstva za održavanje objekata itd. Zbog toga što su formalno oslobođene od PDV-a, zdravstvene ustanove ne mogu obračunavati pret porez pa se na taj način, prema procjenama stručnjaka iz zdravstva, natrag u državni proračun na godinu prelije od 500 do 700 milijuna kuna.

Možda je najgrublja fiskalna malverzacija s prihodima za zdravstvo provedena Hebrangovim pravilnikom o tzv. privatnom osiguranju (NN 36/94). Prema tom pravilniku, privatno su se mogle osigurati samo osobe koje su imale mjesečnu plaću veću od 20 tisuća kuna (protuvrijednost tadašnjih pet tisuća DEM). Na taj način privatno osigurane osobe tim problematičnim pravilnikom oslobodene plaćanja doprinosa (poreza) za obvezno zdravstveno osiguranje, čime je dvije do tri tisuće građana izbjegavalo plaćanja namjenskog poreza. Taj nezakoniti pravilnik diskretno je ukinut tek 31. prosinca 2002. godine (tadašnjim Zakonom o zdravstvenom osiguranju).

Sustavu zdravstva od 1993. godine uskraćeni su i prihodi od doprinosa za osiguranje zbog ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja (NN, 75/93). Ubrzo nakon što su ta osiguranja od zdravstvenog preuzeli privatni osiguravatelji, pokazalo se da zdravstvo nije moglo naplatiti ni 40 posto stvarnih troškova zdravstvenog zbrinjavanja ozlijeđenih na radu i oboljelih od profesionalnih oboljenja.

Zbog toga je najprije 2001. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (NN, 94/01) propisano da ostali osiguravatelji više ne mogu sklapati ugovore o osiguranju od ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja, nego to može samo HZZO. A onda je od 2008. zbog zahtjeva međunarodne zajednice u Hrvatskoj ponovno vraćena i medicina rada. Stručnjaci tvrde da se povratak medicine rada u poduzeća mogao organizirati i u sklopu ‘starog’ HZZO-a s podrucnom za doprinose za zdravstvenu zaštitu na radu bez osnivanja novog zavoda sa središnjom službom i četiri podružnice.

Nakon što se početkom 2004. HDZ vratio na vlast, Andrija Hebrang kao potpredsjednik Vlade najavio je da će se prihodi za zdravstvenu zaštitu izdvojiti iz državnog proračuna i da će HZZO početi samostalno funkcionirati (to je uneseno i u tadašnji koalički sporazum). A Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 85/06) u članku 89. bilo je čak propisano da će HZZO-om upravljati Skupština, a ne više Vlada i Ministarstvo zdravstva.

Članovi skupštine HZZO-a prema toj zakonskoj odredbi trebali su se birati u jedinicama područnih samouprava na svakih sto tisuća stanovnika po jedan predstavnik. No i od toga se ubrzo odustalo nakon što je Hebrang shvatio da bi izbor skupštine odgovarao oporbenim strankama jer je oporba bila na vlasti u većini jedinica područne samouprave, tako da bi oporba umjesto Sanaderove Vlade i ministra zdravstva Nevena Ljubičića u skupštini odlučivala o zdravstvenom novcu. I tako ništa ni od obećanog izdavanja iz državnog proračuna prihoda od doprinosa za zdravstvenu zaštitu.

U Hrvatskoj se još od završetka Prvoga svjetskog rata primjenjuje sustav zaštite zdravlja prema modelu Andrije Štampara financiran uglavnom iz poreznih prihoda. Andrija Štampar kao stručnjak Lige naroda boravio je u Sjedinjenim Državama i Kanadi, pa su sada prilikom zdravstvene reforme predsjednika Obame Amerikanci iskoristili neke Štamparove zamisli i zapise.

Nakon Štamparove smrti njegov model zdravstvene zaštite uporno devastiraju liječnici protivnici socijalne medicine i posvećivanja medicinskim potrebama bolesnih, a ne samo osiguranih građana. U tome prednjače liječnici koji su dosad bili ministri zdravstva (osim Njavre), a najviše je štete zdravstvu u Hrvatskoj napravio Andrija Hebrang.