-
Koji su osnovni preduvjeti za stvaranje imidža neke lokacije i koji su naši još uvijek neiskorišteni potencijali? – Ishodište za brendiranje su konkurentske prednosti po kojima se destinacija razlikuje od drugih i na kojima može graditi dugoročnu prisutnost na tržištu. Kad bi netko u Hrvatskoj želio ozbiljno razmišljati o turizmu, Zagreb i kontinentalni resursi bi zasigurno bili jedan od sljedećih prioriteta. Preduvjet za funkcioniranje destinacije jest njezina kvalitetna dostupnost. Niti Dubrovnik to još nema, a definitivno je spreman za brendiranje, kao i Zadar. Za početak Hrvatskoj, s obzirom na njezinu veličinu, ne treba više od pet, šest prepoznatljivih destinacija na obali i kontinentu, a one će svojom snagom za sobom povući drugih 50 koje će turistima biti interesantne.
-
Što ste i na koji način izvukli iz Umaga koji, ruku na srce, i nije hrvatski biser? – U Umagu su svi dionici turizma shvatili da, kad nemaš nešto što drugi imaju, moraš istaknuti to što imaš, ono po čemu si drukčiji. Umag nema ni obalu kao ostatak Istre, ni povijesne ni kulturne sadržaje, ali ima jednu prednost – predstavlja vrata Istre. Naglasak smo zato stavljali na aktivni odmor, sport i boravak u prirodi po čemu je Umag tradicionalno poznat, i pridodali tomu enogastronomsku ponudu, s obzirom na činjenicu da iz sjeverozapadnog dijela županije dolaze najpoznatiji vinari. Turisti ionako onuda prolaze, samo je pitanje kako ih u destinaciji zadržati.
-
Prvi korak za Umag je napravljen, napravljen je tzv. fasada. Što bi sada operativno trebalo poduzeti da cijeli klaster profunkcionira i na terenu? – Mnogo će toga ovisiti o lokalnoj zajednici. Stekao sam dojam da je ideja brendinga destinacije kao klastera u nekim njegovim dijelovima doživljena s blagim otporom, što je u neku ruku razumljivo jer se granice destinacije ne poklapaju s tradicionalnim regionalno-političkim granicama. No, taj otpor je minoran. Većina novi koncept vidi kao šansu i izazov. Mali privatni poduzetnici, koji su pokretači novih ideja, odmah su shvatili da će kroz klaster dobiti na boljoj prepoznatljivosti. Ako, primjerice, vlasnik nekoga seoskoga gospodarstva odluči biti zastupljen na ljubičastoj tabli koja označava enogastronomsku ponudu cijelog klastera, to mu je jamstvo kvalitete. Proces zaživljavanja koncepta trajat će sigurno nekoliko godina i gradovi obuhvaćeni brendingom će ga u tom vremenu ili prihvatiti ili krenuti svojim putem. No, politika neće moći dugoročno kočiti pojedince koji se prepoznaju u takvim projektima. Slažem se da bi u svakoj regiji najprije trebalo izgraditi krovnu marku, a potom podmarke, no nema ništa loše u tome ako se dobre ideje donese na mikrorazini. Lako je dobru ideju uklopiti u širi koncept.
-
Je li to jedino trenutačno rješenje, s obzirom na to da na državnoj razini još nemamo jedinstvenu marketinšku ideju i strategiju? – Za brendiranje na državnoj razini pokretači moraju biti HTZ te regionalne i lokalne turističke zajednice čiji je trenutačni sustav neodrživo usitnjen. Minimalnu održivost imali bi TZ-i županija koji bi trebali objediniti sve resurse županije, pod pretpostavkom da oni odgovaraju granicama turističke destinacije. Županije su kod nas politički entiteti koji se ne poklapaju s turističkom kartom. Istra je politički i tržišno zatvorena cjelina i zato to u njoj i funkcionira. Imali smo primjer Paga koji je pripadao dvjema administrativnim upravama.
-
Kako biste opisali realno stanje u turizmu s obzirom na onjer kvalitete i volumena? – Ne bi bilo pošteno reći da se u turizmu neke stvari nisu promijenile, no promjene se uglavnom osjećaju u onome što prati turizam, a ne u suštini same djelatnosti. Bit problema počinje od samog vrha. Nezamislivo je da netko tko toliko ovisi o turizmu, koji čini od 15 do 20 posto BDP-a, nema strategiju razvoja. Ovisnost o turizmu je vrlo visoka, no da se njime kvalitetno upravlja, to bi mogla biti prednost. Nadalje, Hrvatska ima posve neprimjerenu strukturu smještaja, gotovo polovinu čini privatni smještaj, pa se udjel hotela mora što prije povećati, ali na specijalizirane oblike poput butik-hotela ili malih obiteljskih hotela.
-
Udjel malih obiteljskih hotela se tijekom poticañih mjera ministarstva neko vrijeme povećavao, međutim, taj se trend se zaustavio i mnogi mali hoteli posluju s poteškoćama. – Prema definiciji mali obiteljski hoteli mogu biti profitabilni samo ako u njima zaista rade obitelji spremne žrtvovati se i profesionalizirati se jednom kad postanu dovoljno jake na tržištu. Brojni su primjeri u inozemstvu gdje su obiteljski hoteli prerasli u poznate hotelske lance. Kod nas vlasnici još zapošljavaju novu radnu snagu, uzmu kredit i žele funkcionirati na komercijalnoj osnovi iako su posve ovisni o sezoni i imaju mali broj soba. Samo ako taj posao vodi obitelj neopterećena kratkoročnom dobiti, i koja razmišlja o plasmanu nekih drugih proizvoda u turizam, cijela ta priča ima financijskog smisla.
Cijelu turističku industriju u Hrvatskoj moglo bi povući 50 sposobnih ljudi
Pokazuju li studenti na Ekonomskom fakultetu veći interes za turističku industriju? – Na fakultetu je interes za turizam relativno malen jer studenti ne vide mogućnost zapošljavanja, ne prepoznaju ga kao dobro plaćen posao. Oni koji se specijaliziraju za menadžment ili marketing radnje odlaze u druge djelatnosti, bankarstvo, osiguranje i sl. gdje imaju mnogo bolje uvjete. Država koja toliko ovisi o turizmu mora imati potpredsjednika Vlade za turizam, koji će mnogo toga koordinirati dugoročno. Ovako se svaki ministar bori za svoje interese, a praktički nema ministarstva koje nema dodirnih točaka s turizmom.
Drugim riječima, trenutačno nemamo kompetentnih ljudi koji bi vodili industriju koju smo prozvali strateškom granom. Već niz godina svjedočimo dominaciji starijeg kadra koji ne želi napustiti pozicije. U Hrvatskoj ima dovoljno mladih sposobnih ljudi spremnih uhvatiti se ukoštač s izazovima industrije. Jednom hotelu potrebna su od dva do tri čovjeka za pokretanje promjena, a cijeloj državi treba 50 sposobnih ljudi koji bi vukli cijelu industriju.
Kakvom se vama, kao stručnjaku za zrakoplovstvo, čini situacija u Croatia Airlinesu i koji scenarij čeka posrnu kompaniju? – Trenutačno u tvrtki svi imaju razloga za zabrinutost, ne samo zbog financijskih rezultata već i zbog činjenice da bi Easy Jet uskoro mogao značajno ugroziti CA na tržištu Francuske. Kulminacija događaja s CA-om može se očekivati najesen. Ne osnuje li se do kraja godine profesionalizirani nadzorni odbor koji će državu pritisnuti da donese odluku o drastičnim rezovima te ne donese li Uprava jasan poslovni model, bojim se da kompaniji predstoji stečaj.
Koliko su za situaciju krive okolnosti u industriji, a koliku krivnju snosi uprava CA? – U svijetu su gotovo svi prijevoznici privatizirani, dok CA još uvijek ide u suprotnom smjeru. Ratna i poratna misija kompanije trebala je završiti prije deset godina, no ona gotovo isti poslovni model upotrebljava i danas. Dok je država imala novca, gubici su se pokrivali bez pogovora, no kako se proračunska rupa počela širiti, za CA ima sve manje sredstava. Ivan Mišetić ostavlja dojam da samo čovjek koji poznaje zrakoplovstvo može voditi kompaniju, zbog čega i danas postoji samo jednončlana Uprava. A to je apsolutno neodrživo i takav primjer neće naći niti u jednoj kompaniji.
Koji bi, prema vama, bio prihvatljivi poslovni model? – Cijena cijele priče jest da kompanija danas ima 400 zaposlenika više nego 1996., s istim brojem zrakoplovnih sjedala. Danas se CA može prilagoditi istim scenarijima koji su mu se prije nudili – da postane snažan regionalni prijevoznik jer su tržišta Makedonije, BiH, Kosova pa i Slovenije naklonjena Hrvatskoj, makar se bojim da je tu šansu ugrabio slovenski Adria Airways. Opcija je i da se kompanija u potpunosti orijentira na čarter-tržište koje je rastom turizma ponovno krenulo u ekspanziju, a ne bi bilo suludo ni da CA postane low cost prijevoznik. Primjeri respektabilnih europskih kompanija poput Spanaira ili irskog Aer Lingusa pokazuju da je transformacija moguća. Dok se CA pokušao snaći, low cost se u Hrvatskoj već pozicionirao, pokušalo se odgovoriti nižim cijenama karata, no vrijeme je već izgubljeno. Mišetić i dalje vjeruje da je on (ili barem CA) gospodar hrvatskog neba, no ta uloga ne bi trebala pripasti niti njima, niti bilo kojem drugom subjektu, nego državi, s obzirom na to da je zračni prostor RH u njezinu vlasništvu.
