POBJEDNICI KRIZE Izvrsni rezultati Njemačke i Kine otvorili pitanje na čemu se zapravo temelji rast

Aktualna je kriza pokazala da klasični pojmovi potražnje više ne vrijede. Potrošnja je postala vrlo fleksibilan pojam čije efekte više nije tako jednostavno predvidjeti kao što je nekoć bilo. Neki troše, neki stežu, neki proizvode, neki ne proizvode. A opet – svi navodno rastu.

Nesto sporiji ljetni tempo nije se odrazilo na radišne Nijemce koji su Europi, inače prilično depresivnome mjestu u posljednje vrijeme, priuštili prvu istinski dobru vijest. Njemački je stroj u svojoj uobičajenoj nepokolebljivosti uspio ostvariti gotovo revolucionaran rast, značajan i velik čak i u objektivnim okvirima, ne samo u danim uvjetima nisko postavljenih letvica. Uzrok općoj euforiji i poplavi panegirika mudroj i pouzdanoj Njemačkoj rast je od 2,2 posto u drugom kvartalu još jedne otužne krizne godine u usporedbi s prijašnjima tri mjeseca.

Ostali u Europskoj uniji tako su na valu njemačke izvozne eksplozije upisali rast od jedan posto, što ipak ulazi u razred uspjeha samo na razini Unije. Njemački je uspjeh veći utoliko što na svojim leđima ‘šlepaju’ ostale članice s mnogo skromnijim rezultatima, poput Francuske kojoj je 0,6 posto skok kao od Zemlje do Sunca, ali i one vrlo problematične čija je sudbina još prilično neizvjesna, primjerice, Grke, Španjolce, Portugalce, Talijane, Britance i Irce. Osim što je, dakle, riječ o prvom ozbiljnom uspjehu u Europi nakon mnogo vremena, njemaški je boom i najveći od reunifikacije 1990. i na godišnjoj bi razini iznosio više od osam posto.

Atmosferi iznenađenja pridružile su se Amerika i Britanija, svaka na svoj način. Prva je nakon mnogo goropadnijeg izlaska iz recesije retardirala na samo 0,6 posto u odnosu na prvi kvartal, a druga je napokon ostvarila nešto impresivniji rezultat – rast od 1,1 posto. Zločesti dečki monetarne unije, Grčka, Portugal i Španjolska, i dalje se muče s ekonomijom i ne daju previše razloga za optimizam. Grčka i dalje tone baš kao i, recimo, Hrvatska, s kvartalnim padom od daljnjih 1,5 posto, sedmim za redom, a Španjolska i Portugal na jedvite su jake povukli nekih 0,2 posto rasta. Unatoč njemačkom uspjehu mnogi ostaju oprezni i pomalo skeptični kada je u pitanju dugoročniji oporavak Unije. Bombastični rezultati pripisuju se jednokratnim faktorima kao što su jaka zimska potražnja, niski euro i oporavak Azije, a skepsu u nastavak tako dobrog trenda stručnjaci temelje na izostanku relevantnog oporavka domaće potražnje koju se iz nekog razloga i dalje smatra pokazateljem trajnijeg oporavka.

Naime, ako je kriza nešto pokazala, pokazala je da klasični pojmovi potražnje više ne vrijede. Traženje dokaza trajnog oporavka u domaćoj potražnji na razvijenim tržištima djeluje pomalo neusklađeno s promjenama u globalnoj ekonomiji. Usto, kako se može vidjeti u raznovrsnim podacima, potrošnja je postala vrlo fleksibilan pojam čije efekte više nije tako jednostavno izračunati kao što je nekoć bilo. Neki troše, neki stežu, neki proizvode, neki ne proizvode. A opet, svi navodno rastu, pa je skepsu u trajnost takvog oporavka lakše razumjeti kada se stvari tako postave.

Druga vijest koja je okupirala naslovnice mnogih svjetskih medija kinesko je pretjecanje vječnog rivala Japana, što se još nedavno činilo nezamislivim, i izbijanje na drugo mjesto liste najvećih gospodarstava svijeta. Razočaravajući japanski rezultati, rast od samo 0,1 posto u drugom kvartalu, i nezadr.

Ipak, problem distribucije bogatstva nije specifičan samo za Kinu, on je ugrađen u sustav. Nijemci baš i nisu pretjerano optimistični i prema nedavnom istraživanju čak četiri od pet Nijemaca tvrdi kako nema nikakve koristi od navodnog oporavka, a zabrinjavajući je i podatak da je u samo 10 godina, od 1998. do 2008., udio radnika s niskim dohotkom u toj zemlji porastao za 5,5 posto, na 21,5 posto, što je ogroman skok u odnosu na druge razvijene zemlje poput Amerike i Britanije. Japanci su pak podijeljeni po pitanju pada na treće mjesto. Polovina njih to smatra velikim problemom, polovina ne misli da se nešto posebno promijenilo. I u slučaju Japana sve se glasnije govori o recesiji s dvostrukim dnom, a taj se sentiment može protegnuti i na ostatak razvijenog svijeta, čiji nedavni uspjesi mnoge još nisu uvjerili u trajnost oporavka.

Uostalom, i podaci su pomalo zbunjujući. Primjerice, Njemačka proizvodi i izvozi, ali ne troši, i raste. Kina izvozi i troši sve više, ne dovoljno za rast Japana, ali navodno dovoljno za to da neke druge ekonomije povuče iz recesije, i raste. Druge europske zemlje baš ne proizvode i prestale su trošiti, a opet bilježe skroman rast. Amerika povremeno proizvodi i troši, barem u okviru fiskalnih stimulansa, i raste, pa je pitanje tko zapravo troši i na čemu se točno temelji taj rast. Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da Kina najbolje stoji, a da su ostali na staklenim nogama uz pomoć kojih hodaju u sasvim nepredvidljivom smjeru.

Vlada u Podgorici nedavno je odlučila da se za crnogorsko državljanstvo može prijaviti svaki stranac voljan u Crnu Goru uložiti najmanje pola milijuna eura, od čega bi dio izravno otišao u proračun. Cilj Programa ekonomskog državljanstva, kao što je priopćila Vlada, jest potaknuti ‘poslovne ljude s neospornom i kredibilnom poslovnom biografijom’ da ‘prebace sjedišta svojih kompanija u Crnu Goru i uvedu nove tehnologije, inovacije i znanje’. Šefica Vladina Ureda za odnose s javnošću Olivera Đukanović objasnila je da će Vlada surađivati s nezavisnim konzultantskim kućama koje će kontrolirati svaki zahtjev za dobivanje državljanstva primjenom međunarodnih standarda.

Zatim će na osnovi njihova mišljenja Ministarstvo financija i Ministarstvo unutarnjih poslova dati mišljenje o zahtjevima za državljanstvo, da bi na kraju konačnu riječ imala Vlada. U priopćenju iz kabineta Mile Đukanovića navedeno je da slične projekte primjenjuju i druge države, poput Austrije, Kanade i SAD-a.

Zakonom o državljanstvu predviđeno je, među ostalim, da punoljetne osobe mogu steći crnogorsko državljanstvo ako je to posebno važno za državni, znanstveni, privredni, kulturni, ekonomski, sportski i drugi interes Crne Gore. Najpoznatija osoba posebno važna za Crnu Goru, čija važnost, međutim, nikad nije objašnjena javnosti, bivši je tajlandski premijer, bogati Thaksin Shinawatra, u svojoj zemlji osuđen na dvije godine zatvora zbog korupcije. Shinawatra, koji je nekoliko puta boravio u svojoj ‘drugoj domovini’, izjavio je da želi ulagati u crnogorski turizam.

Mediji bliski Vladi spekuliraju da je za crnogorsko državljanstvo zainteresirano desetak svjetskih milijardera, među kojima su bivši večinski vlasnik tima Formule 1 Eddie Jordan i vlasnik nogometnog kluba Chelsea Roman Abramović.

Prve su reakcije na projekt ekonomskog državljanstva oprečne. Iz Unije poslodavaca pozdravili su otvaranje vrata ‘svakom provjerom novcu’, ali oporba je skeptična. Tako je zastupnik PzP-a Koča Pavlović ocijenio da se ekonomske putovnice uvode zbog vlasnika kapitala sumnjivog podrijetla koji se u Crnu Goru žele skloniti od sudskog ili policijskog progona koji se protiv njih vodi u zemljama čiji su državljeni.

Međutim, crnogorsku javnost najviše je uzburkala oštra i iznenadna kritika njemačke Kršćansko-socijalne unije (CSU), članice vladajuće koalicije savezne kancelarke Angele Merkel. Glasnogovornik CSU-a za unutarnje poslove i pravna pitanja Stephan Mayer zatražio je da se odmah uvedu vize za građane Crne Gore ‘bude li se dobivanje crnogorskog državljanstva zaista uvjetovano samo investicijom od 500 tisuća eura’ jer je lani ‘vizni režim ukinut upravo na osnovi napretka u suzbijanju organiziranog kriminala’. Predsjednik Europskog pokreta u Crnoj Gori Momčilo Radulović ocijenio je da je ta izjava namijenjena njemačkoj političkoj sceni i da bi procedura za uklanjanje bezvijasnog režima počela tek kad bi se dogodilo nešto toliko krupno da bi moglo ugroziti ugled Crne Gore kao pouzdane partnerice EU.

Dodao je i da nema europskih propisa koji uređuju to područje, nego ga svaka država uređuje sama. Ipak, predstavnici crnogorskoga Ministarstva inostranih poslova morali su samo tri dana nakon objave odluke o ekonomskom državljanstvu predstavnicima Delegacije EU u Podgorici podrobno objasniti taj program.

Živo jurenje kineske lokomotive omogućili su toj zemlji još jednu potvrdu temeljnih promjena na globalnoj pozornici. Objašnjenja japanskog podbačaja najviše se vrte oko nedovoljne vanjske potražnje za japanskim izvozom, najviše u Kini kao glavnom trgovinskom partneru. Njemačka ima dovoljno potražnje, Japan nema. Najveći izvoznik, kupac automobila i proizvođač čelika u svjetskim okvirima igra ulogu sličnu njemačkoj ulozi u europskim, ali usporavanje oporavka velikih pokazuje da Kina i njezina potražnja neće biti dovoljne za spas svjetskih teškaša. Pitanje je, doduše, što hoće. Japan je svoje drugo mjesto držao duge 42 godine, ali je i njihovu ekonomskom čudu istekao rok trajanja, nakon prvih postranja još 80-ih i 90-ih kada su se suočili s nekretninskim mjehurićem i posljedičnom stagnacijom dugom 10 godina. Primjer japanske zabetoniranosti na drugome mjestu pokazuje i da preuzimanje prvog mjesta nije tako lak zadatak kao što se čini. Američka je ekonomija još znatno veća od kineske, a jaz u BDP-u po glavi stanovnika golem je. Unatoč velikom broju milijardera u stalnom rastu, kineska je akumulacija bogatstva još izrazito neujednačena.