Ljetni posao

Mnogi koji ljetne praznike žele iskoristiti da bi ponešto zaradili znaju da je kriza itekako otežala situaciju na tržištu rada. Primjer prijatelja iz Osijeka koji ljeto provode u Atlanti pokazuje da tako nije samo u Hrvatskoj nego čak i na drugom kontinentu.

Najpoželjniji ljetni posao za studente i srednjoškolce, kako djevojke, tako i dečke, već dugi je niz godina pranje automobilskih stakala na benzin-skim crpkama. Uklanjanje bubla priljepljenih za vjetrobranska stakla i nije težak posao, a tijekom dana sitniji se iznosi pretvore u dosta novca. Ipak, ove godine perači stakala u Zagrebu žale na to da sve manje ljudi pristaje na pranje, pa je tako i novca manje nego što ga je bilo prijašnjih godina. Vjerojatno je na moru bolje, reći će oni, jer turisti plaćaju u eurima.

U to da je novac ondje gdje su turisti i to da je kriza još stvarnost čak i na mjestu koje ljudi u Hrvatskoj često percipiraju kao obećanu zemlju, uvjerili su se i osječki studenti koji su tijekom ljeta odlučili živjeti i raditi u Americi.

• Naći posao uopće nije bilo lako, barem u Atlanti. Možda je razlog to što Atlanta nije turističko mjesto, a većina se studenata zapošljava baš u tom sektoru. Već smo bili navikli na svakodnevno popunjavanje prijava i odgovor ‘Javit ćemo vam’, dok napokon nismo dobili posao u restoranu kojem je vlasnik Iranac i koji upošljava većinom strance – objašnjava student Ekonomskog fakulteta Domagoj Perić te dodaje da potraga za još jednim poslom i dalje traje.

On i njegovi prijatelji Tony Tomas i Igor Mijatov u SAD-u su od kraja lipnja, a priznaju da bi teško našli smještaj da jedan od njih nema djevojku koja ondje već dulje studira. Njihova spasiteljica Karla Meštrović, koja ih je primila u stan, pokazala se srećonošom i u traženju posla.

• Posao je užasno teško naći. Evo, ja sam primjer jer sam ga tek prije nekoliko dana pronašao, kada mi je viza već bila upitna i kada je postojala mogućnost deportacije. Izvukao sam se u posljednjoj sekundi. Kada smo tražili posao, išli smo doslovno od vrata do vrata, popunjavali prijave i očekivali poziv, ali on, naravno, nije dolazio. Neugodno nakon što smo došli Karla nas je odvela u jedan restoran te smo pukom srećom naletjeli na vlasnika i objasnili mu kakva je situacija. To je bilo tijedan dana nakon našeg dolaska u Atlantu, a vlasnik, inače Iranac, rekao je da se javimo poslije 4. srpnja i da će nešto pronaći – kaže Igor Mijatov.

Problem se ipak nije tako lako riješio jer mjesto nije odmah bilo slobodno pa su momči već počeli gubiti nadu. Sredinom srpnja poziv je došao te su danas zadovoljni na svojim poslovima pomoćnih konobara. S njima rade tri Ruskinje, Engleskinja, Makedonka, Bosanka, Jamajčanka, Portorikanka, Iranac, konobar s Kostarike te, naravno, Amerikanci. Mnogo njihovih kolega u Ameriku je stiglo iz istog razloga kao i oni – raditi tijekom ljeta, sa studentskom vizom.

Prema onome što zasad znaju, dečki će na jednom poslu zarađivati oko 700 dolara (oko 4.000 kuna) neto. Iako je to za hrvatske pojmove stvarno mnogo za posao pomoćnog konobara, to će im biti dovoljno samo za režije i hranu, pa kažu da bi bilo idealno kada bi pronašli još jedan posao na kojem bi zarađivali dodatan novac.

• U usporedbi s Hrvatskom gdje konobar radi za plaću od oko 3.000 kuna uz ‘bakšu’, dakle, za otprilike 5.000 kuna mjesečno, i to puno radno vrijeme, ovdje je stvar drukčija. Uobičajeno je da svi rade ‘part-time’, malo je onih koji su zaposleni na puno radno vrijeme. Najmanja plaća je 2,13 dolara (12 kuna) po satu uz napojnice, a zapravo je pro-

Put i boravak u SAD-u za studenta su nemogući bez dobrog planiranja. Osim što je potrebno riješiti neke birokratske zapreke i osigurati vizu, za što ipak treba ponešto vremena i truda, nužne su i druge, opipljivije stvari. Tako dečki kažu da im je za avionske karte, ostale troškove putovanja, smještaj te manje i veće izdatke trebalo oko 12.000 kuna. Boravak u stranoj zemlji od nekoliko mjeseci, koliko god bio privlačan, nemoguće je bez planiranja unaprijed, skupljanja sredstava i pažljivog raspolaganja. Za rad u Hrvatskoj, čak i na obali, takvo nešto, primjerice, nije potrebno.

Obično tijekom tjedna zahvaljujući napojnicama zarade oko 300 kuna, a vikendom taj iznos zna biti i dvostruko veći. Dečki kažu da kad se sve zbroji i oduzme, konobari u SAD-u rade manje, a zarade jednako kao oni u Hrvatskoj. Zbog toga su, naravno, došli do jednostavnog zaključka da se u Americi može mnogo više zaraditi, pogotovo ako je čovjek spreman žrtvovati se i raditi dva ili tri posla, što mnogi čine, a u Hrvatskoj je to vrlo rijetko.

• Iako sam i prije radio, ovamo nisam došao isključivo radi zarade, nego da vidim kakav je ovdje život, je li ovo obećana zemlja kako svi govore, ili što već. Jednostavno sam sve to želio iskusiti prije nego što se zaposlim jer znam da će kada se to dogodi život krenuti u drugom smjeru, neće biti toliko slobodnog vremena niti opuštanja – kaže Igor. Iskoristiti ljeto za takvo iskustvo svakako nije bila laka odluka, no sve ono što su dečki naučili nevjerojatno je mnogo za tako kratko razdoblje.

• Iz ovog sam iskustva naučio da nemam iskustva. Čini se smiješnim, ali nije. Doista, tek sada kada sam malo provirio iz okvira Hrvatske, iz okvira Europe, uvidio sam kakav je zapravo svijet i kolik je. Kada živiš i radiš u gradu u kojem je stanovnika gotovo kao u cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji zajedno, kada se uvjeriš u to da u takvoj državi postoji poduzeće koje je jače od hrvatske ekonomije, postane ti jasno koliko smo zapravo maleni, ali istodobno i jedinstveni – kaže Domagoj.

Zbog toga niti jednom od njih ne pada na pamet odseliti se jer, kako kažu, tek su sad kad su otišli iz Hrvatske shvatili koliko je vole.

• Svi smo se složili s tim da je Amerika dobra zemlja za zaradu i ostvarenje nekih snova, ali kod kuće je ugodno, ondje imamo osjećaj da nekomu pripadamo, kako ljudima, tako i zemlji općenito. U Hrvatskoj možeš reći: ‘Ovo je moja zemlja’. Mislim da kad bih ovdje živio i 30 godina, to za Ameriku ne bih mogao reći – tvrdi Igor.

Zbog svega toga vrijedni Slavonci planiraju mnogo raditi kako bi zaradili nešto dodatnog novca i mogli vidjeti što više velike zemlje prije nego što se vrate kući. U SAD-u ostaju do listopada, kad se vraćaju kući, među ostalim, i da bi ispunili svoje obveze na fakultetu.

Na kraju, unatoč tomu što im sve nije išlo ‘glatko’ i od ruke, dečki kažu kako ih takvo iskustvo potiče na to da razmišljaju i o daljnjim pothvatima.

• Ne samo da sam promijenio mišljenje o SAD-u nego sam promijenio i mišljenje o svijetu općenito. Kad sam shvatio to koliko smo mi koji nismo putovali tijekom života ‘uski’ u razmišljanju i siromašni u poznavanju ostalih kultura, postalo mi je jasno da bi izvanredan potez bio kada bih došao u Ameriku na poslijediplomski. Pomoglo bi mi u razvoju karijere, ali i pridonijelo mojem životnom iskustvu – zaključuje Domagoj.