Home / Tvrtke i tržišta / Hrvatska nema snažno regulatorno tijelo

Hrvatska nema snažno regulatorno tijelo

Neovisni su producenti glavno uporište audiovizualne industrije. Mnogo neovisnih produkcijskih kompanija s različitim kompetencijama u svim programskim žanrovima jamstvo su raznolike programske ponude koju potrošači imaju na raspolaganju. Neovisni producijski sektor, koji se temelji na kreativnom i tržišnom natjecanju, osigurava učinkovitu uporabu financijskih resursa dostupnih za europski, ali i nacionalni sadržaj. Također, ne samo da potiče stvaranje bogatstva nego i povećava informiranost i svijest o troškovima zahvaljujući odlučnosti da se ostvari učinkovitost koja često ne postoji kod internih produkcija. Uz to ima presudnu ulogu u održavanju vitalnosti lokalnog jezika i kulture na televiziji. CEPI je postao vrijedna platforma za zaštitu i promicanje interesa neovisnih producenata. Izražavamo jedinstvena stajališta o kolektivnim pitanjima i problemima koji muče i tiču se neovisnih producenata u Europi. Ta je činjenica posebice važna za EU, koji je ključan izvor brojnih važnih audiovizualnih smjernica i politika, poput kvota za neovisne produkcije koje se tiču javnih RTV servisa. Razmjena iskustava među nacionalnim udrugama važan je dio tog procesa. Primjerice, regulatorni okvir Velike Britanije izvrstan je model za članice CEPI-ja jer jamči velike kvote za neovisne produkcije te optimiziranu uporabu prava eksploatacije.

Situacija na hrvatskom tržištu vrlo je slična onoj na tržištima novih država Unije. Neovisni producenti u Hrvatskoj trenutačno su u veoma teškoj situaciji. Žalosno je što se komercijalne televizijske postaje ne drže zakonskih normi koje se tiču kvota za neovisnu produkciju. Naime, RTV servisi ili otvoreno ignoriraju zakon naručujući sav program interno ili izbjegavaju zakon pružajući gotovo sav programski sadržaj stranim partnerima. Istodobno, HRT je u veoma kritičnoj situaciji jer trpi pritisak lobista komercijalnih televizijskih postaja te dobiva neznanu ili nikakvu potporu vlasti koja nema jasnu međujsku strategiju. Uza sve to, Vladina odluka da smanji TV pretplatu najviše je pogodila upravo neovisnu produkciju. CEPI želi jasno upozoriti hrvatske vlasti na činjenicu da bi trebali poduzeti potrebne mjere kako bi se reguliralo hrvatsko medijsko tržište. I to ne samo kako bi pomogli hrvatskim neovisnim producentima nego i hrvatskim potrošačima koji, kao i svi ostali potrošači, pokazuju rastuću potražnju za nacionalnim sadržajima.

Javni RTV servisi jamči su nacionalnih sadržaja. Privatni RTV servisi rade ono što najbolje znaju: generiraju dobit za svoje dioničare, zbog čega često biraju jeftinije međunarodne formate, vrlo često američke, umjesto relativno skupljih originalnih produkcija nacionalnog podrijetla. Iz komercijalne perspektive to je sasvim u redu. No na malim tržištima kao što je Hrvatska upravo nacionalne vlade trebaju regulirati i osigurati prijenos originalno produciranih nacionalnih programa putem privatnih RTV servisa te financijski snažne nacionalne javne RTV servise. U oba slučaja riječ je o obvezi korištenja neovisnih producenata u naručivanju programa. Britanski primjer, koji je djelomično primijenjen u Danskoj, pokazuje kako regulativa pogoduje upravo potrošačima.

Položaj regulatornih tijela u Europskoj uniji je raznolik. Iako ta regulatorna tijela imaju ključnu ulogu u osiguravanju zdravog suživota javnih i privatnih interesa, jasno nam je kako se regulatori u Istočnoj i Središnjoj Europi muče upravo zbog manjka potpore i financijskih sredstava, što rezultira neuravnoteženim i nerazvijenim tržištima produkcije sadržaja.

Osnovni problem s kojim smo suočeni nastao je iz naše relativno slabe pregovaračke pozicije u odnosu na RTV servise. To je posebno vidljivo u zemljama kao što je Hrvatska, gdje postoji tek nekoliko dominantnih igrača koji, zahvaljujući nepostojanju snažnog regulatornog tijela, sami postavljaju pravila igre. Većina zemalja, pa tako i Hrvatska, postavile su minimalne kvote za nacionalne i neovisne produkcije, no činjenica je da se mnogi RTV servisi ne drže tih kvota. Jedan od problema jest i sjedinjavanje prava. Zbog dominantnog položaja u pregovorima oko ugovora, RTV servisi često zahtijevaju potpuni prijenos svih prava, uključujući i ona sekundarna. To znači da producenti svoje radove ne mogu licencirati i izdavati konkurentima na tržištu za ponovni prijenos, uporabu ili preuzimanje putem interneta ili mobilnog telefona. Tako ostale platforme, bile one zemaljske, digitalne, plative, besplatne ili temeljene na internetu, teško dolaze do kvalitetnih sadržaja i izgrađuju poslovni model koji zadovoljava rastuće potrebe potrošača te, što je još važnije, podupire lokalnu produkciju. Umjesto toga RTV servisi nastavljaju podupirati internu produkciju te time sprječavaju stvaranje konkurencije među neovisnim producentima, iako istraživanja pokazuju kako potrošači vole sadržaje proizvedene lokalno.

Taj začarani krug nije neizbježan. Primjerice, u Velikoj Britaniji tržišnu neuravnoteženost RTV servisa i dobavljača riješili su uvođenjem Pravilnika o uvjetima poslovanja, čime su razdvojili prava i producentima dobavljačima omogućili iskorištavanje određenih sekundarnih i međunarodnih prava. To je rezultiralo poticanjem konkurencije u eksploataciji prava i povećanjem britanskog televizijskog izvoza za 39 posto. Produksijski sektor u Velikoj Britaniji dobio je veće mogućnosti za iskorištavanje vlasništva nad pravima kako bi se povećala ulaganja u britanske i europske sadržaje. Istodobno, nije bilo nikakvih negativnih utjecaja na RTV servise. Zahvaljujući novostrečenom mogućnosti producenata da namiču ulaganja, RTV servisi dobili su veću cjenovnu fleksibilnost na razini osiguravanja sredstava za program. I dok je RTV servis prije morao pokriti sve ili većinu produkcijskih troškova, sada može platiti samo ona prava koja mu trebaju.

Ne baratamo preciznim brojkama, dijelom i zbog nedostatne transparentnosti izvješća nacionalnih regulatornih tijela Europskoj komisiji. To je jedan od problema na čijem rješenju radimo u CEPI-ju. Naša je procjena da je financijski opseg neovisne televizijske produkcije u EU oko sedam milijardi eura.

Možemo pružiti pozitivne primjere iz drugih zemalja članica. Belgija, Danska i Nizozemska imaju tržišta slične veličine kao ono u Hrvatskoj, a britanski se primjer može vrlo jednostavno prenijeti i na manja tržišta. Pridruživanje hrvatskih nezavisnih producenata CEPI-ju dolazi u vrlo važnom trenutku. Ulaskom zemlje u Uniju hrvatsko će se audiovizualno tržište suočiti s brojnim izazovima i mogućnostima. CEPI će u spomenutom procesu poslužiti kao važan resurs te hrvatskim producentima pomoći u ostvarivanju najboljih mogućih rezultata u novom regulatornom okruženju. Konkretno, jedan od načina na koji CEPI može pomoći Hrvatskoj jest predstavljanje njezinih interesa pred raznim europskim i međunarodnim tijelima.