ZAMKA DVOSTRUKOG DEFICITA Manji uvoz – veća proračunska rupa

Prvo polugodište ove godine pokazuje dobar trend – deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom bio je za 24,9 posto manji nego u istom razdoblju lani. No kako to nije rezultat znatno povećanog izvoza, nego samo znatno smanjenog uvoza, a time i smanjenih poreznih prihoda, državni je proračun u gabuli.

Zato što je u plodnim godinama, umjesto da štedi, sumanuto trošila pa rashode proračuna nije smjestila u prihvatljive okvire. Kako smo godinama ignorirali činjenicu da samo izvoz, a ne osobna i državna potrošnja, stvara dugoročno održiv ekonomski rast, ‘twinski’ su nas zacemertirali u statusu quo, pa niti režemo niti trošimo niti proizvodimo i izvozimo. Što nam se zapravo dogodilo? Kriza se obrušila na osobnu potrošnju (u dvije godine pala je za 14 posto), kupovalo se manje, i to uvozne robe, jer domaće ili nemamo ili nam je preskupa. Lani je tako uvoz pao za više od 20 posto, a izvoz za 16 posto pa se stanje u bilanci plaćanja malo popravilo. Prvo polugodište ove godine pokazuje dobar trend – uvoz je pao za 7,7 posto, izvoz je čak porastao za 10,1 posto. Deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom iznosio je 21,6 milijardi kuna i bio je za 24,9 posto manji nego u istom razdoblju lani.

No naizgled pozitivan trend neće biti dugog vijeka jer nije rezultat našeg naglog prosječenja o potrebi stimuliranja izvoza, nego je samo odraz smanjenja ukupne međunarodne razmjene. Zbog toga je i državni proračun u gabuli. Pad potrošnje i razmjene s inozemstvom prilično je stanjio porezne prihode. Ove su godine zbog pada potrošnje, investicija i proizvodnje najviše podbacili porez na dohodak i dobit te doprinosi, dakle, oni porezi koji, slikovito rečeno, stižu izravno iz proizvodnje. I tu je ključni problem. Hrvatska u gladne godine ulazi bez rezervi koje je izvozom trebala stvoriti u bilanci plaćanja, a bez rezervi nema niti alata kojim će stimulirati domaću i inozemnu potražnju. Ekonomist Guste Santini kaže kako je tragedija u tome što to vlast niti vidi niti razumije.

Vlast ne vidi da se u trenutku kada se počeo smanjivati minus u platnoj bilanci naglo pogoršao deficit proračuna. Zašto? Zato što su zatvaranjem manjka u platnoj bilanci, zbog pada uvoza i izvoza, naglo pali porezni prihodi. Proračunski se manjak tako povećao u dva aspekta: jedan je smanjenje proizvodnje i posljedični pad poreznih prihoda, drugi je pad deficitu platne bilance i opet smanjenje poreznih prihoda. Vrijedi i obrnuto, što više raste deficit platne bilance, manji je deficit u proračunu. Da nije bilo deficita u platnoj bilanci, deficit proračuna bio bi znatno veći – tumači Santini.

Takvu matematiku potvrđuje i Branko Grčić, profesor splitskog Ekonomskog fakulteta koji ne vjeruje u prevladavajuću tezu da deficit proračuna uvjetuje i deficit u platnoj bilanci. Hrvatska je proteklih 10 godina provodila politiku uravnoteženja proračuna, pa je smanjivala proračunski deficit u kontinuitetu još od 2000. godine s više od šest posto na nešto manje od dva posto u 2008. Istodobno je deficit na tekućem računu bilance plaćanja rastao, pa je 2008. dosegnuo najvišu razinu od 9,4 posto. Kriza je donijela oprečna gibanja tih deficita pa je tako deficit proračuna buknuo, a radikalni pad potražnje, prije svega osobne potrošnje i investicija, doveo je do snažnog pada uvoza i smanjenja deficita na tekućem računu bilance plaćanja – pojašnjava Grčić.

Zbog dvostrukog minusa Hrvatskoj su opcije djelovanja ograničene. Tihomir Domazet, predsjednik Hrvatskog instituta za financije i računovodstvo, kaže da si ostatak svijeta može priuštiti da razbija glavu dilemom hoće li primijeniti restriktivnu ekonomsku politiku ili će deficit smanjivati postupno, kada počne ekonomski oporavak. Mislim da će u većini zemalja prevladati pristup postupnog smanjenja fiskalnog deficita. Rast BDP-a u SAD-u ove bi godine mogao biti veći od tri posto, čak i u eurozoni oko jedan posto. Istodobno se fiskalni deficit u SAD-u procjenjuje na 8,8 posto, u eurozoni na sedam posto. Hrvatska mora anticipirati ta kretanja jer mogući oporavak, osobito naših najvećih trgovinskih partnera, može omogućiti plasman naših proizvoda i time brži oporavak – procjenjuje i dodaje da kronični manjak u platnoj bilanci turizam ne može pokriti, niti mu je to zadaća. Upozorava da će odljev iz platne bilance biti još veći zbog plaćanja kamata.

Prošlogodišnje smanjenje deficita na tekućem računu i računu vanjskotrgovinske bilance ne smije zavarati jer je to posljedica negativnih trendova, a ne rezultat mjera ekonomskih politika – kaže Domazet. I analitičar koji je želio ostati anoniman kaže da nema drugog puta. – Životu na dug došao je kraj jer ne mogu više ni krediti stanovništvu rasti 30 posto niti mogu rasti državni rashodi, nemamo više ni cesta za gradnju. Kako rasti? Jedan je od odgovora izvoz, a tu smo očito nekonkurentni. Nema tu brzih i magičnih rješenja kao što je devalvacija, samo mnogo dugih i mučnih reformi. A to se nikome ne da, ni političarima, ni narodu, a biznis pak ima svoju logiku. Smanjenje fiskalnog deficita sigurno bi bilo jako dobro, ali neće samo to značiti izlaz iz recesije. Rupe se mogu zatvoriti samo na jedan način, višim stopama rasta koje se generiraju izvozom roba i usluga. Nažalost, u ekonomiji nema magije – zaključuje taj analitičar.

Jednako misli i Grčić. – Samo rastom proizvodnje i izvoza možemo prevladati dvostruki deficit. Rast proizvodnje trebao bi ojačati prihodnu stranu proračuna, a rast izvoza izravno bi utjecao na smanjenje deficita u bilanci plaćanja. U ovoj dubokoj krizi i recesiji, velikom deficitu i kumuliranom vanjskom dugu to ne izgleda lagano. Opravdan je strah da će s jenjavanjem krize i s početkom gospodarskog oporavka opet doći do izražaja silna uvozna ovisnost i daljnji pritisak na rast platno-bilancnog deficita. U takvim uvjetima ključno je pitanje mogu li se novom ekonomskom politikom smanjiti unutarnji deficiti, posredno i potreba za vanjskim zaduživanjem. To bi značilo novo dimenzioniranje državne i osobne potrošnje te povećanje stupnja samofinanciranja investicija u poduzetničkom sektoru – kaže Grčić. Tvrdi da bi odgovorna fiskalna politika usmjerena racionalizaciji rashodne strane proračuna i traženju prostora za porezno rasterećenje mogla pridonijeti većoj konkurentnosti. No pitanje je, kaže, koliko je ta opcija realna u uvjetima visokog proračunskog deficita i potrebe da se izbjegne daljnje urušavanje potrošnje i pad zapošlenosti. – Za rast izvoza trebat će više vremena. Uz stimulativniji porezni sustav i niže opterećenje cijene rada možda uspijemo privući i neku novu stranu investiciju. No najvažnije je poduprijeti postupni rast nacionalne štednje iznad investicija – kaže Grčić.

Santini dodaje kako bi postojećim mastriškim kriterijima dodao još dva – saldo tekućeg računa platne bilance može biti do dva posto lošiji od salda triju najotvorenijih zemalja, a neto inozemni dug mogao bi iznositi najviše 50 posto BDP-a. – Da su postojala ta ograničenja, ne bi se dogodila Grčka, niti bi sada ista sudbina prijetila Španjolskoj – poručuje. Nema smisla jadikovati kako u vrijeme izobilja nismo napunili smočnice. Ohrabrujuće bi bilo već to da smo iz toga izvukli pouke za budućnost. Nesanirani dvostruki deficit potvrđuje da nismo, a blizina izbora jamči da ni u krizi nećemo sve adute baciti na proizvodnju i izvoz. Koliko god je fraza o poticanju proizvodnje i izvoza, tih razvojnih ‘twinsa’, otrcana, treba je ponavljati sve dok vladajući s njom ne počnu tonuti u san i buditi se. Ili, da parafraziramo Goebbelsa, možda će dovoljno dugo ponavljana fraza napokon postati razvojna istina.