CESIJA Kad poreznici naplaćuju, ne zanimaju ih prava dužnika

U poslovnom svijetu često je mnogo veći problem naplatiti posao nego ga dobiti i zatim ga obaviti. To je pojava koja nije hrvatska specifičnost, ali je i te kako svojstvena hrvatskoj poslovnoj zbilji. U takvom ozračju jedan od vjerovnika je i država koja je za sebe, što je donekle i razumljivo, osigurala određene pogodnosti. Tako, primjerice, Republiku Hrvatsku nije dopušteno tužiti pred sudovima ako se prije toga nije pokušalo mirno riješiti spor, unatoč tomu što se mirno rješenje dogodi u minornom broju slučajeva, veliko je čudo čak i sam odgovor na ponudu za mirno rješenje.

Međutim, treba reći da i država često ima problema s naplatom. Dijelom je za to i sama kriva jer pasivno godinama gleda poslovanje tvrtki preko tuđih računa, izdavanje mjenica i zadužnica bez pokrića i slično, pri čemu se iznosi dugovanja zbog vrlo visoke zatezne kamate u samo nekoliko godina udvostručuju, a dužnik je najčešće s blokiranim žiromačunom. Ne mora nužno biti riječ o raznim poreznim obvezama, ali najčešće jest. Po naravi stvari činjenica da netko ne plaća svoje obveze često znači i da je neuredan i u svojem osnovnom poslovanju.

Evo kako se država, u konkretnom slučaju porezna uprava njezina odgovorna za područje relativno siromašne otočne općine Sali na Dugom otoku, dosjetila rješenja svojeg problema. Kada se nisu uspjeli naplatiti od jedne građevinske tvrtke opterećene dugogodišnjim poslovnim problemima, jednostavno su cesijom preuzeli navodnu tražbinu te građevinske tvrtke prema lokalnoj komunalnoj tvrtki. I to samo po sebi nije sporno, cesija je uobičajen i dopušten pravni posao za koji se ne traži suglasnost dužnika, koji samo o cesiji mora biti obaviješten. Sporno je i skandalozno, vjerujemo i nezakonito i protuustavno, nešto drugo.

Kada je lokalna komunalna tvrtka dužna građevinskoj tvrtki ili bilo kome, ako osporava račun, njezin vjerovnik prisilnu naplatu mora tražiti pred sudom. U slučaju da ne postoji solemnizirani ugovor ili javnobilježnički akt, a dužnik odbija plaćanje, to znači najprije parnicu pa onda ovrhu, a ako postoji solemnizirani ugovor ili javnobilježnički akt, faza parnice se preskače i ide se neposredno na ovrhu.

Preuzimajući tražbinu od građevinske tvrtke porezna uprava sebi je dala prava potpuno različita od onih koja je imala tvrtka od koje je preuzela tražbinu, a jedno od osnovnih pravnih pravila je da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima. Porezna uprava tako je kretnula u ovrhu protiv komunalne tvrtke prema Općem poreznom zakonu kao da je riječ o poreznoj obvezi komunalne tvrtke na način da pravni liječnici komunalne tvrtke nemaju suspenzivan učinak i porezna uprava naplaćuje se unatoč ulaganju pravnih liječnica. U konkretnom slučaju zaključili su (poreznici) da komunalna tvrtka nije dokazala da nije dužna, svojatajući tako sebi i ulogu suda, što je istodobno i strašno i nedopustivo.

Ako bi se ovakva praksa tolerirala, to bi značilo da nema jednakosti pred zakonom. S jedne strane, za dužnika se sada stvorila potpuno nova, pravno jako nepovoljna situacija. S druge strane, svi vjerovnici koji ne uspjevaju naplatiti svoje dugove, nego se muče u dugotrajnim parnicama sada se objektivno potiču na ustup prema državi (s diskontom ili bez njega, prije ono prvo) koja, iako je glavni krivac za loše poslovno i pravosudno ozračje, od te svoje krivnje crpi korist.

Ako netko priznaje dug, treba ga platiti i tu nema dvojbe, sama zakonska zatezna kamata (14 ili 17 posto na godišnjoj razini) dostatan je argument. Ali ako se dug ne priznaje (primjerice, radovi nisu izvedeni ili nisu izvedeni kako je ugovoreno), treba se koristiti svim mogućim pravnim liječnicima, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, pozivajući se pri tome posebno na čl. 14. st. 2. Ustava koji glasi ‘Svi su pred zakonom jednaki’. Možda će pravna bitka dugo trajati, ali vjerujemo da će se na kraju isplatiti jer se ipak radi o školskom primjeru izigravanja ustavne jednakosti svih pred zakonom na način da su svi jednaki, ali su poreznici jednaki.