Bankarske tajne pod povećalom kontrolora

Banke moraju štititi svoj informacijski financijski sustav te podatke o svojim klijentima. Kako to čine, određuje im HNB, koji ih i kontrolira. Da sve izvrsno funkcionira, potvrđuje i to što je nedavno uspješno spriječen prvi pokušaj krađe bankovnih podataka.

Prije malo više od dva mjeseca klijenti OTP banke dobili su e-mail u kojem je ‘banka javila da im je račun blokiran’ te da se trebaju javiti na internetsko bankarstvo. Naveden je i link koji je vodio na lažnu stranicu banke koja je izgledala poput originalne. Primatelj e-maila trebao je upisati određene podatke za logiranje, no iako je domena bila ista kao i kod OTP banke, otvaranje stranice pokazalo je da ne valja adresa.

Bio je to prvi pokušaj prijevare, točnije krađe bankovnih podataka u Hrvatskoj, stručno nazvan ‘phishing’, odavno poznat u svijetu. Banka je na vrijeme reagirala upozorivši klijente da ne odgovaraju na takve elektroničke poruke te da nikomu ne daju PIN kartice jer ga ni banka ne zna niti traži od klijenata. OTP je zaštitio svoj informacijski financijski sustav i podatke svojih klijenata i štete nije bilo.

No da u tom trenutku nije imala sustav zaštite, ova banka to ne bi uspjela. Ali to nije bilo slučajno, svaka banka ili financijska institucija dužna je štititi svoj financijski sustav i podatke o klijentima, a kako to rade, kontrolira Hrvatska narodna banka. Svrha je te kontrole održavanje stabilnosti sustava kreditnih institucija i kreditnih unija u Hrvatskoj, a sve je u skladu sa zakonom.

Hrvatska narodna banka pobliže je kroz podzakonski akt Odluka o primjenom upravljanju informacijskim sustavom definirala zahtjeve koje su kreditne institucije bile dužne ispuniti do 1. srpnja 2010. godine. Među njima posebnu važnost imaju zahtjevi koji se odnose na uspostavu okvira za upravljanje informacijskim sustavom pod sponzorstvom uprave kreditne institucije. To znači uvođenje funkcija voditelja sigurnosti informacijskog sustava i unutarnje revizije informacijskog sustava, uspostavu kontinuiteta poslovanja kreditnih institucija i sigurnosnih procesa radi ovladavanja rizicima koji proizlaze iz informacijskog sustava kreditnih institucija.

Tako su podrobnije, kaže, definirani zahtjevi vezani uz zaštitu podataka koji uključuju i zaštitu povjerljivih informacija o kreditnim institucijama i njihovim klijentima.

Provođenjem izravnih nadzora informacijskih sustava kreditnih institucija i praćenjem godišnjih izvješća vanjskih revizora HNB prati stanje informacijskih sustava kreditnih institucija te usmjerava kreditne institucije prema unapređenju upravljanja informacijskim sustavom i podizanju razine sigurnosti informacijskog sustava. Uz HNB, ‘financijski policajac nižeg čina’ je Hanfa (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) koja nadzire nebankovni financijski sektor. Hanfa obavlja posredan i neposredan nadzor koji uključuje i provjeru sigurnosti i tehničkih uvjeta poslovanja. Onaj tko želi odobrenje za poslovanje, mora Hanfi dostaviti dokaze o osposobljenosti u pogledu tehničke opremljenosti, organizacije i zaštite informacijskog sustava. Hanfa provjerava udovoljava li subjekt nadzora propisanim kriterijima vezanima uz sigurnost i zaštitu informatičkog i informacijskog sustava, i to ponajprije radi zaštite klijenata.

Osim njezina izmicanja kontroli, što je uvijek moguća opasnost s inflacijom, postoje i druge opasnosti. Tako dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta i poznati ekonomist Duro Njavro, koji nije za podizanje inflacije, smatra kako bi problem, među ostalim, nastao u pretakavanju štednje.

Povratak inflacije izazvao bi pretakavanje preostale štednje iz kune u euro, vjerojatno i bijeg štednje iz Hrvatske u susjedne zemlje eurozone. Preostala štednja u Hrvatskoj vjerojatno bi se što brže ulagala u nekretnine ili drugu imovinu otpornu na inflaciju, a već i onako visoke kamate na kunske dugove dodatno bi znatno porasle. Tako bi na kraju inflacija najviše štetila radnom dijelu stanovništva i umirovljenicima, objašnjava Njavro. Među ostalim, i zbog toga smatra kako bi umjesto otvaranja teme povratka inflaciji bilo puno bolje razgovarati o pokretanju gospodarskog rasta i povećanju efikasnosti gospodarstva i javnog sektora.

Ipak, upravo to vraća cijelu stvar na početak. Pitanje povećanja gospodarskog rasta i efikasnosti gospodarstva već je predugo neriješeno. Ako su prve dvije opcije za rješavanje gospodarskih problema rezovi u javnoj potrošnji i deprecijaciji kune, a nijedna od njih se ne provodi, nije li vrijeme za razmatranje treće? Iako je istina da bi inflacija najviše štetila radnom dijelu stanovništva i umirovljenicima, ne pokušava li Vlada već dulje upravo njima uzeti novac? Kroz inflaciju bi se radilo (samo mnogo tiše) isto što se sada radi kroz harače, pokušaje promjene zakona o radu, pregovore sa sindikatima.

Analitičar Hypo banke Hrvoje Stojić kaže kako ne vidi na koji je način moguće potaknuti inflaciju, a izbjeći rizik deprecijacije kune: – Mi smo zarobljeni u euriziranosti, a to je odgovornost svih, i države i banaka i njihovih klijenata. Niko nikada u Hrvatskoj nije pokazao sklonost štednji u kuni, uvijek se štedjelo u devizama ili s valutnom klauzulom. Hrvatska je osim toga uvijek imala negativnu štednju, dakle, bili smo prisiljeni uvoziti kapital. Pitanje je samo je li prinos investicija ikada bio veći od cijene koju plaćamo za uvezeni kapital, poručuje Stojić.

Kaže kako poticanje likvidnosti koje u bankama i bez dodatnog otpuštanja rezervi ima u izobilju nema nikakvog smisla niti bi guverner Rohatinski pristao na bujanje likvidnosti jer ne vidi nikakav dokaz da će novac završiti u proizvodnji: – Država bi trebala pokazati spremnost za konsolidiranje javnih financija, ali bi i privatni sektor morao biti mnogo spremniji za preuzimanje rizika. U protivnom bi likvidnost otišla u potrošnju, a inflacija ne bi polučila rezultat. Inflacija bi zato sada bila prevelik eksperiment za tako visokoeuriziranu zemlju, zaključuje Stojić.

Naravno, jer ne postoji čaroban štapić. Ipak, iskorištavanje inflacije, odnosno neiskorištavanje mo-

Prema njegovu mišljenju, jedini način da se ubrza inflacija, i time smanje realni dohoci, poveća potrošnja i investicije, vjerojatno je devalvacija. No u tom slučaju, tvrdi, efekt devalvacije bio bi znatan, a inflacija bi čak mogla i izostati zbog recesijskih okolnosti. Naravno, ima i onih koji smatraju da se inflacija ne smije provocirati, pogotovo ne u uvjetima kada zbog institucionalne neefikasnosti teško nadziramo rashode na svim državnim razinama. Jedan od njih je i predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević: – Mehanizam iskorištavanja inflacije kao razvojne poluge pretpostavlja punu društvenu odgovornost, a mi se do sada nismo baš u tome istaknuli. Dakle, prije svega moramo, kratko rečeno, prihvatiti svima razumljivu razvojnu strategiju kao plod najširega društvenog dogovora. Tek onda na red dolaze mehanizmi kojima ćemo je ostvarivati, objašnjava Vidošević.

Tradicionalne načine izvlačenja iz recesije, odnosno povećavanje potražnje za domaćim proizvodima i kod kuće i u inozemstvu, zagovara i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Mate Babić: – Mi sve radimo obrnuto. Umjesto da smo u vrijeme rasta smanjivali deficit, mi bismo ga smanjivali sada kada imamo negativan rast. Ne iskorištavamo i fiskalnu i monetarnu politiku jer smo se monetarne odrekli, a jedino deprecijacijom tečaja možemo pratiti dinamiku razlike domaćih i inozemnih cijena. Sada su naši malobrojni izvoznici prisiljeni konkurentnost temeljiti na ugradnji uvoznih sirovina, objašnjava Babić.

Kad se sve zbroji i oduzme, inflacija će općenito ostati niska dok se ne dogodi veliki ekonomski slom. Da nije monopolnih cijena energenata, već bi i zbirno cijene u Hrvatskoj padale, dakle, Hrvatska bi ušla u zamku deflacija. Koliko god to izgledalo čudno generacijama koje su se desetljećima bojale inflacije, dolaze vremena kad će ona izgledati manje zlo od posljedica deflacija.