Jedan od najprodavanijih autora današnjice, s bogatstvom procijenjenim na 25 milijuna eura, slavu je stekao nakon smrti 2004. trilogijom krimića u kojima su glavni junaci novinar poslovnog mjesečnika Mikael Blomkvist i otkvačena djevojka Lisbeth Salander. Fenomen Larsson ne prestaje intrigirati i zbog sukoba obitelji i životne partnerice oko nasljedstva.
Nakon Dana Browna i njegova svetogrdnog čačkanja po kršćanskoj doktrini te Khaleda Hosseinija (Gonić zmajeva) misteriozni Švedanin Stieg Larsson jedan je od najprodavanijih autora današnjice s bogatstvom procijenjenim na 25 milijuna eura (brojka varira i penje se još nekoliko milijuna), zbog čega se iza njegove prerane smrti još vuče spor obitelji s njegovom životnom partnericom. Sasvim očekivano, nakon literarne popularnosti slijedila je i ekranizacija, pa je u filmskoj izvedbi njegove prve knjige, Muškarci koji mrže žene, mogla uživati publika na Motovunskom filmskom festivalu. Snimljena su i druga dva nastavka, svi u skandinavskoj produkciji, koji su oborili rekorde gledanosti na poluotoku, a svi znaju što to znači holivudski remake, jer Amerikanci jednostavno ne mogu gledati titovane filmove s nekim tamo glumcima egzotičnog izgleda i još egzotičnijeg imena.
Prije dvije godine bio je drugi najprodavaniji autor na svijetu, prošle najprodavaniji u Europi, a glas se u međuvremenu toliko proširio da je u proljeće ove godine prodan u više od trideset milijuna primjeraka diljem zemaljske kugle. Samo na Amazonovu e-čitaču Kindleu prodano je više od 500 tisuća primjeraka knjiga ovog autora, a u Americi mu je prosjek 50 tisuća kopija na dan. Ono što daje poseban šarm strastvenim gustačima popularnih knjiga jest činjenica da se čovjek proslavio po-smrtno, nakon što je 2004. umro od srčanog udara, kažu, prilično neočekivano.
Njegova milenijska trilogija, Muškarci koji mrže žene, Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku, u osnovi je krimić, ali vješti je pisac u neuobičajenim i zanimljivim kriminalističkim pričama uspio na suptilniji način progurati i presjek švedskog društva. To se može u prvi mah činiti dosadno, kao što se Švedani u prvi mah i čine, no oni informirani znaju koliko zanimljivo može biti prokopati u kolektivnu podsvijest sjevernjačkih naroda i njihovih potisnutih psiha.
Donedavno fanovi su bili uvjereni kako je ova trilogija, na njihovu žalost, sve što će od literarnog Van Gogha moći vidjeti, ali su se u međuvremenu javile ohrabrujuće vijesti prema kojima postoje dosad neotkriveni rukopisi ovoga pomalo mističnoga gospodina. Njegov prijatelj John-Henri Holmberg otkrio je prije nekoliko tjedana kako mu je autor netom prije smrti poslao e-mail o četvrtoj knjizi čija se radnja zbiva u kanadskoj zabitii. Prema njegovim tvrdnjama, fanovi bi tako mogli uskoro uživati u novih 440 stranica. Njegova životna partnerica Eva Gabrielsson već je i prije spominjala postojanje četvrtog rukopisa, no i da je riječ o nekih 200 stranica koje nikad nisu objavljene. Problem je u onome što je dodala – da se rukopis neće objavljivati dok god je u njezinu posjedu.
Kao što se o radnji te famozne četvrte knjige ne zna ništa više od navedenog, veo najveće postaje sve deblji. Uz mjesta radnje, jedina pojedinost koju je njegov prijatelj otkrio jest to da je Larsson imao početak i kraj priče, ali da mu je samo još nedostajao zaplet. Nagađanja obožavatelja govore o novom početku, temeljeno na potpuno izmještenom mjestu radnje i prva tri romana koja su funkcionirala relativno zaokruženo. Osim potvrđenim četvrtim rukopisom, zajednica Larssonovih sljedbenika, te literarna javnost zabavljaju se i informacijom prema kojoj se Larsson spremao napisati petu i šestu knjigu, a da je priču o hakerici Lisbeth Salander i novinaru Mikaelu Blomkvistu mislio protegnuti na ukupno deset knjiga. Ipak, kako se sada čini, javnost bi u pozitivnom raspletu mogla očekivati samo još jednu knjigu, iako tajanstvenost koja okružuje njegov život ostavlja podosta mjesta nagađanjima o eventualnim skrivenim i izgubljenim rukopisima.
Ono što posebno komplicira mogućnost izdavanja te knjige jest sukob između njegove nevjenčane suprige Gabriellsson s jedne strane i brata i oca, Joakima i Erlanda Larssonova, s druge strane. Obiteljske razmirice traju od Stiegove smrti i vode se, očekivano, oko njegove ostavštine i tantijema koji se broje u milijunima eura. Naime, švedski je zakon, začuđujuće za jednu vrlo liberalnu zemlju, prilično strog u vezi s nasljeđivanjem, vjerojatno kao posljedica protestantskog mentaliteta osjetljivog kad je lova u pitanju. Prema njihovu zakonu, partneri mogu nasljeđivati jedno drugo samo ako su oženjeni ili imaju posebno izrađene oporuke.
S obzirom na to da su Eva i Stieg živjeli u izvanbračnoj zajednici, a on je iznenada umro u 50. godini bez oporuke, nastao je sukob oko nasljeđstva. Zakon je jasan, ali Eva je sa Stiegom živjela 30 godina (praktično cijeli život, odnosno od njegove 18. godine) i radila s njim 32, dok se s bratom i ocem gotovo uopće nije želio vidjeti. Naravno, novac nije u pitanju, kao što nikad nije u pitanju, uvijek je to stvar načela. Gabrielsson tvrdi kako nije stvar u novcu, nego u želji da ima posljednju riječ o njegovim djelima, odnosno načinu na koji će ih se koristiti, što Larssonova obitelj nije prihvatila. Razumljivo, jer odluka o tome kako se njegova djela koriste vrlo je blisko povezana i s tim koliko zarađe.
A zaraditi mogu jako puno, neke informacije spominju oko 25 milijuna eura samo od tantijema i kad se tomu dodaje mogućnost drugih radova i daljnje zarade, situacija postaje jako zanimljiva. Švedska narodna knjižnica objavila je u lipnju da su našli dva njegova neobjavljena rada u svojim arhivima. Riječ je o dvama znanstvenofantastičnim rukopisima koje je Stieg napisao u pubertetu, u 17. godini. Navodno ih je prištavio Stieg poslao časopisu Jules Verne s objašnjenjem da je on jedan 17-godišnjak iz Umee koji sanja postati književnik i novinar. Iako sasvim sigurno nije riječ o reprezentativnim radovima i očito nema veze s romanima koji su ga proslavili, njegova trenutačna popularnost i jagma za bilo čime što je napisao znače da će sve s njegovim potpisom vrijediti bogatstvo. U časopisu nisu bili ni svjesni blaga koje posjeduju pa su 2007. spomenute radove dali knjižnicima u sklopu donacije njihovu arhivu. Neki vjerojatno danas lupaju svaki dan glavom u zid. I s njima situacija nije jasna jer su iz knjižnice rekli kako neće radove učiniti dostupnima prije nego što kontaktiraju sa zakonskim vlasnicima prava, ocem i bratom.
U pokušaju prvotnog dogovora potkraj prošle godine Gabrielsson je glatko odbila 2 milijuna eura odštete od obitelji, što se može protumačiti na dva načina. Ili želi više ili joj fakat nije do love, argumenta ima za obje tvrdnje. Povjesničarka arhitekture nije samo pomogla Stiegu u prikupljanju potrebnih materijala za njegovu hit-trilogiju, živjela s njim 30 godina, nego ga je, mnogo važnije, i uzdržavala. Čovjek kao novinar baš i nije zarađivao bogznašto, čak ni u Švedskoj, a poznat je postao tek nakon što je umro. U rasvjetljavanju motiva svake od zaraćenih strana vjerojatno je zanimljiva informacija da je spomenuti dvojac, s kojim Stieg nije imao kontakt spomena vrijedan, kaže Eva, nakon njegove smrti ponudio zamijeniti njihovu polovicu štokholmskog stana u kojem su Stieg i Eva živjeli za njegov laptop. Sasvim su točno ocijenili da bi običan laptop mogao vrijediti mnogo više od polovice stana. Unatoč zakonu koji ide na ruku bratu i ocu, Gabrielsson barem ima tu sasvimku da ne mora predati, do daljnje, četvrte rukopis, pa time iz ruku izbija dodatnu zaradu njegovoj obitelji. U svojoj borbi može računati na pomoć fanova Larssonova lika i djela koji putem internetske stranice uplaćuju donacije Evi kao pomoć za pravne troškove. U svibnju je taj iznos već bio 10 tisuća funti i raste iz dana u dan.
U prvi je mah Stiegova družica namjeravala osporiti nasljedno pravo, no u međuvremenu se predomisila i odlučila da će pokušati dokazati suautorstvo na trilogiji, čime bi stekla prava nad tim radovima, iako je davala oprečne izjave. Prvo je sugerirala kako je njezin doprinos bio samo u obliku lektori- ranja, a u kasnijem intervjuu danskom listu izjavila je: ‘Imali smo 32 godine u kojima smo razvili uniformnost i kontinuiranost u našem jeziku, metodama i procjenama. Bili smo to mi. Teško mi je vidjeti što je to isključivo Stieg, a što ja u tom jeziku, sadržaju itd. Nije bitno tko je to zapisao ili tko je to uređivao.’
Relativno siromašni, pomalo srmežljivi, ali strasni istraživački novinar, uvijek u borbi protiv fašista i korupcije, svoju je bolju polovicu upoznao 1972. na prosvjedu protiv rata u Vijetnamu. Nekoliko godina poslije sretni će se par preseliti u Stockholm gdje će dijeliti mali stan sve do njegove smrti 2004. Larsson je odrastao u obalnom gradiću Umei na sjeveru Švedske, gdje ga je odgajao djed Severin Larsson do njegove osme godine. Nakon njegove smrti vraćen je svojim mladim roditeljima koji su ga, nesposobni brinuti se za njega, prije ‘iskrcali’ djedu.
Cijelu završlazu oko prava i nasljedstva Eva je mogla izbjeći da su njih dvoje 1983. ostvarili svoj naum o braku. U posljednji su tren odustali jer je Stieg postao skandinavski dopisnik antifašističkog časopisa Searchlight. Kako bi u slučaju vjenčanja podaci o adresi bili javno dostupni, Stieg je odustao od vjenčanja bojeći se za sigurnost svoje žene, a prijetnja je bila vrlo opipljiva. Članovi jedne radikalno desne skupine uhićeni su 1993. zbog nagovaranja ljudi da ubiju Stiega i policija je na zahtjev za sigurnim identitetima odmah pristala. Na kraju je proslavljenog autora ubilo 60 cigareta i 14 sati rada na dan. S ocem i bratom vidio bi se možda nekoliko puta na godinu, od kojih se udaljio jer su bili drukčiji od njega. Vjerojatno prestrašeni provincijalci, ako je suditi prema dostupnim informacijama.
Nakon njegove smrti, u skladu s rastućom slavom, počele su se javljati i prve biografije, od kojih su neke izazvali bure. Anders Hellberg, stari Stiegov kolega, u svojoj knjizi tvrdi kako nema šanse da je trilogiju napisao Larsson jer mu je on bio urednik. Hellberg kaže kako Larsson nikada nije posjedovao talent za pisanje kakav se može vidjeti u milenijskoj trilogiji, podatak koji povezuje s Evinim tvrdnjama o suradnji na knjigama. Ima tu i drugih koji su pokušali svoja poznanstva sa Stiegom unovčiti, što dobivanje jasne slike o njemu dosta otežava. Kada netko umre, različita gledišta o upravo isteklom životu ljudska su osobina, a kada je riječ o nekome tko je slavan, stvar nerijetko vrlo brzo izmakne kontroli, pa nevinom promatraču nije lako shvatiti što je istina, što možda i ne treba pokušavati. Sigurno je da njegove knjige uvelike govore i o čovjeku koji ih je pisao, što može biti dovoljno.
