Home / Tvrtke i tržišta / INTERVJU: ZOLTÁN ÁLDOTT, predsjednik Uprave Ine

INTERVJU: ZOLTÁN ÁLDOTT, predsjednik Uprave Ine

Like 2005. većina plinskog biznisa u državi bila je u Molovim rukama. On se htio fokusirati na proizvodnju i infrastrukturu, odnosno na dijelove tržišta na kojima je imao veću sposobnost rasta. Imate li dobre infrastrukturne veze i portfelj opskrbe te potrošača, možete sudjelovati na većem tržištu i u boljoj ste poziciji za pregovaranje s većim kompanijama. E.ON je bio veoma zainteresiran jer je htio povećati svoje tržište. Ušao je u skladištenje i prodaju. Međutim, Mol je zadržao jake pozicije u dijelu posla koji se odnosi na prijenos i skladištenje.

Osim skladišta ovdje mogla bi se upotrebljavati i skladišta u Mađarskoj, što bi značilo dodatnu fleksibilnost za hrvatske potrošače. Normalno je, što više pozitivno, ući u taj posao s kompanijama koje imaju dodatne kapacitete. No da bi se uspostavila suradnja između Hrvatske i Mađarske, ponovno je važno otvaranje interkonektora. Trenutačno pregovaramo s Plinacrom o gradnji manjeg skladišta plina na temelju jednog od svojih proizvodnih polja. Sve je to potrebno da bismo zadovoljili vrhunac potrošnje i zadržali isporuku bez teškoća u vrlo hladnim zimama.

Agencija za tržišno natjecanje donijela je to rješenje koje Ina i Mol moraju poštovati. Prodaja je trenutačno u rukama povjerenika za izdvajanje kojeg je imenovala Agencija. U prvom krugu prodaje, za koji su Ina i Mol imali devet mjeseci, potpisali smo sporazum za prodaju stopototnog udjela u Crobenzu s ponuđačem koji je ponudio najbolje uvjete u prodajnom procesu. Tog kupca Agencija to vrijeme nije potpuno prihvatila. Nadamo se da će se trenutačni prodajni proces uskoro finalizirati.

Da, ima velikih konkurenata na hrvatskom tržištu kao što su Lukoil ili Petrol, zato su potrebne znatne investicije u postaje da bismo izbjegli gubitak tržišnog udjela. U osnovi, mnogo se toga mora modernizirati da bi u budućnosti i konkurentnost bila veća. Za to smo područje mogli rezervirati manje novca zbog teške financijske situacije, ali to će se promijeniti od iduće godine.

Nisu sve postaje jednake: neke nisu na dobrom položaju ili u dobrom stanju, no, ugrubo, preuređenje jedne benzinske postaje stoji od 300 do 400 tisuća eura. Gradnja nove mogla bi stajati od milijun do dva milijuna eura, što uključuje i zemljište.

Želio bih početi s dvije stvari: prva je kontrola vlasništva i breda, druga je upravljanje. To je veoma važno jer ljudi često ne znaju razliku. Ina želi zadržati punu kontrolu nad svojim brendom i kvalitetom usluge te svojim postajama. Dakle, crpke bi bile u Ininu vlasništvu, ali njima bi mogli upravljati poduzetnici koji bi prema ugovoru bili dužni raditi po tvrtkinim standardima. To je mogućnost za poduzetnika da postigne dobre rezultate, a ako prijeđe jednu razinu dobitka, zadržava udio u profitu. U Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj već se tako posluje, a to rade i neki naši konkurenti ovdje u Hrvatskoj. To bi bilo dobro i za hrvatsku ekonomiju jer bi se stvorili novi privatni poduzetnici. No o tome još nije donešena konačna odluka. Mi to samo razmatramo kao jednu od opcija.

  • Ne, jer to nije naš cilj. Obveza je onoga tko će preuzeti postaju da se brine za motiviranje, nagrađivanje i zapošljavanje adekvatnih ljudi. Da budem iskren, kad usporedim naše zaposlenike, vidim da konkurenti imaju moderniji pristup – bolje poticajne mjere za povećanje prodaje. Inin problem nije samo modernizacija infrastrukture, trebamo promijeniti i filozofiju rada.

Model o kojem govorim samo je moguće rješenje o kojem razmišljamo, no u međuvremenu treba napraviti još mnogo toga. Prvi je na redu program modernizacije cijele mreže koji će početi najvjerojatnije sljedeće godine. Želimo svojim klijentima ponuditi dodatnu ponudu koju stalno moramo poboljšavati.