Država se može tužiti i za štetu zbog prekasno pokrenutog stečaja. Budući da zakon neprecizno formulira odgovornost za rad državnih i javnih službenika, Ustavni sud donio odluku da za moguće propuste u svom radu odgovaraju bez subjektivne odgovornosti. Dakle, na teret poreznih obveznika radnje (u ovom slučaju to mora biti nezakonit ili nepravilan rad suca ili državnog službenika) i štete postoji jasan odnos između uzroka i posljedice. Primjerice, ako je odbijena uknjižba hipoteke pa banka nije isplatila kredit. Međutim, ništa nije jasno kad se dođe do kategorije ‘nezakonit ili nepravilan rad’. Već formulacija koja sadržava veznik ‘ili’ znači ne mora biti riječ o nezakonitom radu, dosta je i zakonit, ali ipak nepravilan, ali zakon ne precizira tu formulaciju. Primjerice, ako sudac radi presporo i tako krši pravo na suđenje u razumnom roku, je li to nezakonit (smatramo da jest) ili samo ‘nepravilan rad’? Naime, gotovo sve može se smatrati nepravilnim i tako potaknuti nekoga da pokrene postupak naknade štete protiv države. U tu skupinu može se svrstati i nedovoljno jasno stajalište sudske prakse o pravnom problemu, stajalište koje dopušta različita tumačenja, a to zakonodavac sigurno nije želio.
Najveći je problem, ipak, s pitanjem o kojemu zakonodavac baš ništa ne kaže – odgovara li se prema načelu krivnje ili bez nje. Razlika je jako velika, pa je propust zakonodavca to teže razumjeti. Ustavni sud zauzeo je pravno stajalište da nadležni sudovi pogrešno smatraju da je za odgovornost države za štetu važno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema ni nezakonitog rada tijela državne uprave kao prve pretpostavke odgovornosti države za štetu. Ustavni sud u tom smislu ističe da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave koji se temelji na načelu uzročnosti (lat. causa), a ne na načelu krivnje (lat. culpe). Iako se ta odluka izvorno odnosi na odgovornost za nezakonit ili nepravilan rad u državnoj upravi, jasno je da je potpuno primjenjiva i na sudove i suce i da svi oni (odnosno država za njih) za svoj nezakonit ili nepravilan rad odgovaraju objektivno, dakle bez krivnje. Opravdana je bojazan da će tako nastati prilična konfuzija kao i sa zaštitom prava na suđenje u razumnom roku. Naravno da treba zahtijevati odgovoran rad od svakoga, posebno od onih koji istupaju u ime države. Ali ako se to već traži, nužno je jasno propisati što se točno od koga traži, taj netko mora znati što mora zadovoljiti i mora biti siguran da za njega neće biti loših posljedica ako radi marljivo, savjesno i prosječno stručno. Ovako kako je danas može se s prilično argumentima tražiti naknada štete od države za situacije u kojima i nema dvojbe. Primjerice, da na temelju izdanoga zemljišnoknjižnog izvata iz kojega se ne vidi ono što bi se, ako postoji, moralo vidjeti, netko pokrene pravne radnje koje izazovu štetu – oduševljenje nekretnine.
