Najstariji hrvatski filmski festival, Festival igranog filma u Puli, ove se godine održava od 10. do 24. srpnja. Filmovi će se prikazivati na Kaštelu, u kinu Valli i Vespazijanovoj areni koja pulski festival čini jednim od tri najspektakularnijih festivala na otvorenom u Europi, kako je napisao The Guardian 2005. godine.
Pulski festival prvi je put održan 1953. godine kao smotra međunarodne kinematografije koju su posjećivali nebrojeni novinari i filmski umjetnici iz zemlje i inozemstva, uključujući velike poput Orsone Wellesa, Miloša Formana, Sophie Loren, Sama Peckinpaha, Richarda Burtona, Elizabeth Taylor i drugih. Bila su to slavna vremena i po posjetiteljima i po filmovima koji su se vrtjeli u pulskoj Areni. Devedesetih godina na festivalu su se prikazivali isključivo hrvatski filmovi, no kako se pokazalo da hrvatska tanka kinematografija to niko ne može pokriti, od 2001. Festival je opet dobio međunarodni karakter i slavne goste poput glumaca Johna Malkovicha, Ralpha Fiennesa, Bena Kingsleyja, Jeremyja Ironse i redatelja Phillipa Noyce i Jiřija Menzela.
U ovogodišnjem nacionalnom natjecateljskom programu sudjeluje deset filmova, od čega sedam u glavnoj sekciji, a tri u sekciji manjinskih koprodukcija. Program otvara jedan nezavisni film, znatvenofantastična drama ‘The Show Must Go On’ debitanta Nevija Marasovića, koja donosi priču o reality showu čiji sudionici ne znaju da se vani zahuktao globalni rat.
Na kraju svijeta, kao što često tepaju najjužnijem gradu na svijetu Ushuaiji, ovih dana najviša dnevna temperatura jedva dosegne pet Celzijevih stupnjeva. Upravo je počela službena sezona na susjednim skijalištima, među ostalim i na mondenom, a tek pet godina starom, okupljaštu boardera i skijaša – Castor Mountu. Ushuaia je omiljena polazna točka znatiželjnika koje očaravaju pingvini, snijeg, led, pa i vjetar, koji se snažno mogu doživjeti na petom po veličini kontinentu na svijetu. Spektakularna vožnja brodom iz tog argentinskoga grada svake godine tisuće turista dovede do – Antarktike.
Tko zna koja verzija i prerada koncepta koji je davnih 70-ih utemeljio legendarni George A. Romero ne bi ničim privukla posebnu pozornost da je nije, za razliku od svih drugih dosadnih plagijata, kao producent potpisao upravo rodonačelnik Romero. Što mu je bilo, vrag će znati, ali ‘Luđaci’ doista ničim nisu zaslužili pozornost Velikog Stvoritelja. Sasvim dosadan, predvidljiv, nemaštovit i šablonski prijepis svih drugih filmova u kojima inače mirni porezni obveznici naglo, doslovno preko noći, polude, i to uvijek toliko da žele pobiti sve što vide. Ovaj je uradak uspio otići i korak dalje ispunivši gledatelja tolikom kolicihom mržnje prema idiotizmu koji gleda da jedva čeka smrt protagonista i moli se Bogu da ih podivljali susjedi napokon sve pobiju. Dakle, ne da nije bolji, lošiji je od ostalih jer ne uspijeva održati čak ni kvalitetan tempo, nego od početka djeluje nabačano, bezopasno i neuzbudljivo.
