Hrvatska između Obamina savezništva i Putinova plina

I u energetski stiješnjenoj poziciji Hrvatska ne smije zaboraviti tko joj je strateški politički partner – da zbog grijanja ne ugrozi svoje političko pozicioniranje, dugoročno i opstojnost.

Usklađivanje ekonomske i političke komponente nacionalnog interesa uvijek je svojevrsna trgovina i balansiranje između političkog i ekonomskog interesa. U tome ni Hrvatska nije iznimka. Hrvatski strateški politički partner dosad je uvijek bio SAD. Uz njegovu potporu Hrvatska je zadovoljavala sve svoje ključne političke interese nakon međunarodnog priznanja: od oslobađanja zemlje do integriranja u saveze zapadnih država (NATO, uskoro EU). Posljednjih godina Hrvatska kao partnerica postaje ponovo zanimljiva SAD-u zbog većeg angažmana Rusije i islamskih država u našem istočnom susjedstvu. To se zanimanje očituje i u presudnoj američkoj potpori članstvu u NATO-u, očituje se i u presudnoj američkoj potpori završenju pregovora s EU, u stalnom usponu bilateralnih odnosa koji nadilaze razinu kurtoazije.

Na drugoj strani Hrvatska je zanimljiva partnerica i Rusiji, koja nastoji proširiti zonu svoga političkog utjecaja igrajući na svoje najjače karte – energetski i gospodarski potencijal. Upravo zbog tog energetskog (plin, nafta) i investicijskog potencijala i Rusija je Hrvatskoj partnerski zanimljiva jednako kao i mnogim drugim državama Srednje i Istočne Europe koje su danas već više godina i članice NATO-a i članice EU. Zapadni vojni i politički savezi i istočno grijanje očito se međusobno ne isključuju. Samo treba znati postići za vlastitu državu optimalan kompromis.

A u tome hrvatska politika ima ozbiljan, dugotrajni i dugoročan problem: nema definiran nacionalni interes ni postavljenu donju granicu njegove zaštite, nema definirane prioritete ni razvojnu strategiju. A bez toga nijedna država ne može za sebe postići kvalitetan kompromis, nego tumara i političkim i gospodarskim savezništvima od prilike do prilike, od ucjene do ucjene.

Zato po savezničku potporu u Washington trčimo tek kad nas London stjera u škripac preko Bramertza ili drugog namjesnika. A zatim zaboravimo da strateška savezništva treba njezovati, da strateškom partneru treba dati nešto zauzvrat – i da bi ga se još čvršće vezalo uza se. Možda bi ga zanimalo nešto od naših neiskorištenih kapaciteta, od onih na Visu do onih na Udbini? I možda bi se zauzvrat mogla ojačati saveznička zaštita vlastitog interesa uz naše istočne granice, osobito južne. U svakom slučaju, takve se susretljive geste prema partneru više cijene ako nisu iznudene.

S druge se pak strane i mi moramo i grijati i osigurati energetsku opstojnost, zato nam je Rusija veoma zanimljiva. Uz punu svijest da Putin nije samo prodavač plina i nafta. Ali mnogo je bolji aranžman za sebe država mogla postići da se to radi(lo) u sklopu osmišljene energetske strategije nego od prilike do prilike, kad zaprijeti nestašica plina, ili kad shvatimo da će korist imati drugi, a rizik ostaviti nama. U sadašnjoj fazi sklapanja energetskog partnerstva s Rusijom Hrvatska je u nepovoljnijoj poziciji nego prije nekoliko godina jer je energetski ucijenjena. No sutra će ta pozicija biti još nepovoljnija. Dakle, vrijeme je propušteno. Ipak, čak i u tako energetski stiješnjenoj poziciji Hrvatska ne smije zaboraviti tko joj je strateški politički partner – da zbog grijanja ne bi ugrozila svoje političko pozicioniranje, dugoročno i državnu opstojnost.

Pozivati danas našu političku elitu na definiranje nacionalnog interesa i strateških prioriteta, bojim se, uzaludan je posao. Jer naša je politika zabavljenja sobom, krcata unutarnjim konfliktima, zauzimaju se pozicije za sljedeće izbore. A ako nas traje intenzivno nadmetanje za utjecaj na Balkanu. Dok se to kod nas ne prepozna, moglo bi nam dobro pristajati novo geslo: Tako lijepa. Tako glupa. Tako samoposluživanje.