Svi eksponirani hrvatski ekonomisti igračke su u rukama političara

Hrvatska je potpuno utopljena u neoliberalnu doktrinu, a u takvim je uvjetima teško postići paradigmu o izlasku iz krize. Pokazuje to i primjer uglednog ekonomista kojeg su prošlih tjedana prenosili svi mediji, a koji kaže da je visoko porezno opterećenje rada ključni generator nekonkurentnosti našega gospodarstva. Točno je da su porezi visoki, da ih treba smanjiti, točno je i to da su mogući uzrok nekonkurentnosti. No ukupno je porezno opterećenje u Hrvatskoj 56 posto, a u okruženju 50-ak. Zar mislite da je dovoljno smanjiti poreze za tih šest postotnih bodova pa više nećemo biti u krizi? Javnost se zavodi pričama da će nas smanjenje poreza od 10-ak posto izvesti na put perspektive i razvoja. Previše ekonomista stvari gleda parcijalno i ne vidi se da se samo poreznom politikom, a zapravo politikom raspolje, ništa ne može postići. Porezna je politika sol, ali i kruh netko mora napraviti. Fokus mora biti na prodoru na tržišta zemalja BRIK-a, a ne na domaćoj potrošnji. Nismo mi zemlja koja sve proizvodi pa da potrošnja potakne proizvodnju.

To je točno, ali da vidimo u kakvu se kontekstu sve to događa. Danas uglavnom imamo parcijalno obrazovane ljude, a neoliberalizam je stvorio virtualnu ekonomiju koja se odvojila od realne. Virtualni je svijet danas tripot veći od realnog. U tom svijetu imali ste specijaliste koji su igrali virtualne igre. Marketing je imao zadatak nagovoriti vas da kupite ono što ne trebate, a banke su imale zadatak nagovoriti vas da to platite novcem koji nemate. Sad smo se vratili u realni svijet i ekonomski su posve zbunjeni. Čekaju da kriza prođe i da ponovno počnu virtualne igre, ali one više nikad neće početi. Rješenja moraju biti cjelovita i mogu ih dati samo cjelovito obrazovani ekonomisti.

To je samo komadić cijele priče koju treba povezati sa svim ostalim dijelovima i vidjeti kako to funkcionira. Temeljni je uzrok nezaposlenosti i realno niskih plaća velika brzina pada graničnog proizvoda rada. Kolega Viljem Rupnik i ja to smo i matematički dokazali. Čak smo ponudili rješenja, ali ona su složena, zato to političare ne zanima. Oni bi htjeli jednostavna i kratka rješenja jer to ‘pali’ birače, ali takva rješenja ne postoje. Svi bi htjeli riješiti problem s niže razine, ekonomikom, a nitko se upušta u temelje ekonomske znanosti i zakonitosti. Tako se svako malo predlaže promjena tečaja, promjena poreza, promidžba investicija. To će samo ublažiti posljedice temeljnog problema, ali neće ga riješiti.

Podizanje razine graničnog prinosa rada. Upravo zato što je nizak, odnosno pada, kod nas nema proizvodnje, sve se pretvorilo u trgovinu i uvoz. Nema te gospodarske politike koja će s razine parcijalnog znanja trajno riješiti naše razvojne probleme. Točno, ali one već imaju sređen ekonomski sustav, a naš još nije izgrađen. Sve bi nas trebalo zabrinuti ono što smo kolega Rupnik i ja u knjizi dokazali. Kako smo god mijenjali varijable u svom modelu, uvijek nam se pokazivalo isto – zaposlenost u tranzicijskim zemljama stalno teži nuli. Zašto? Mi više uvozimo nego što izvozimo. Razvijene zemlje mnogo proizvode i to prodaju nama. Da bismo to mogli kupiti, uglavnom se zadužujemo. No sad je to zaduženje došlo kraju, novca nema, sve se manje kupuje. I razvijene su zemlje zato u problemima, imaju obilje robe koju nemaju komu prodati.

Nema sumnje da nam reindustrijalizacija treba. Ali gdje su radnici za to? Nama ne trebaju fizički radnici, u novoj ekonomiji trebaju nam inženjeri strojarstva, kemije, fizičke, biotehnologije, informatike. Sva su industrijska postrojenja kompjutorizirana do te mjere da im neposredna fizička snaga ne treba. Tako se vraćamo tezi o graničnom prinosu rada koji stvara granični prihod i zbog kojeg poduzetnik želi investirati u proizvodnju.

Ukupno gledajući, Hrvatska nema ni ljudi ni znanje, a sve manje ulažemo u njega. Nemamo ni investicija jer za to nismo stvorili uvjete, a najmanje se brinemo za to da investicijama ostvarujemo izvoz i smanjujemo dugove. Granični je prinos hrvatskog radnika nizak, dakle novostvorena je vrijednost mala. Ali ne zato što on ne radi, nego zato što nema na čemu i čime raditi. Nedostaju nam suvremene tehnologije, stabilni makro-ekonomski uvjeti i obrazovani menadžeri.

Najprije treba imati snažnu političku volju da se priznaju svi ekonomski i socijalni problemi, no ja još ne vidim političku hrabrost za upuštanje u razvojne programe, a ne samo programe raspodjele na kojima temeljimo ‘promjene’. Zatim treba smanjiti proračunsku potrošnju, odrediti strategiju razvoja i donijeti konkretne mjere i uvjete da se ta strategija ostvari. Te su mjere po malo čemu razvojne. Netko je samo inteligentno osmišlio kako da teret krize prebaciti na jedne socijalne skupine na drugu, i to po mogućnosti na malobrojnu, koja nema naviku izaći na ulicu. Međutim, takva je igra opasna jer mirne skupine lako migriraju i nestanu iz gospodarstva. Predloženi Program nije razvojni, nego stabilizacijski. Uravnoteženje potrošnje jest dobro, ali što dalje? Prihode te javne potrošnje stvara gospodarstvo koje nije dobilo nikakav poticaj da bi radilo i stvaralo nove prihode. Nijedna ekonomska politika neće biti uspješna dok ne pronikne u srž.

Hrvatska je zastala u 80-im godinama prošlog stoljeća – na tragu neoliberalizma, pomiješanog s neokeynesijanskim pristupom. Zato se vode besplodne rasprave o ulozi novca i štednje u razvoju. Ne vide da razvoj ne polazi od novca i štednje, nego od znanja koje stvara novu proizvodnju. Mi tog znanja nemamo dovoljno, i to je ključno. Novca ima i previše, samo nema dovoljno znanja da taj novac profunkcionira kao investicija. Evo vam primjera: mi još čekamo ljeto i turiste. Povela se rasprava za i protiv guze u reklami, a ne vidimo da je budućnost turizma u zdravstvenom turizmu, onom koji cijele godine puni hotele.

Neoliberalizam je stvorio pravilo da je gospodarstvo samorazvojni sustav. U upravama mnogih poduzeća nagomilali su se menadžeri nekompetentni za sadašnje probleme. Znate kako se kaže: dok vjetar puše, i purani lete. Ti menadžeri sada ne odstupaju od svojih pozicija i nije im jasno što se dogodilo. Čekaju da kriza prođe pa da nastave po starom, nesvjesni da kriza neće proći jer dolazi novo doba i nova ekonomija.

Posljednjih 30 do 40 godina fakulteti su obrazovali parcijalne ekonomiste koji su poznavali samo dio ekonomske znanosti. Sad su pred fakultetima veliki izazovi jer nam nedostaju graditelji sustava, oni koji poznavaju ekonomsku znanost i gospodarstvo u cjelini. Nedostaje nam hrvatska ekonomska škola klasične ekonomije. Trebali bismo se ugledati na Sorosa, koji gradi nove ekonomske fakultete po Europi iz kojih će izaći ljudi koji poznaju filozofiju, književnost, koji će cjelovito obrazovani moći osmisliti vizije razvoja.

Drugog puta nema. Vlada bi se trebala odmah okružiti kompetentnim ljudima, takve i sada imamo. Svi eksponirani ekonomisti sada su uglavnom nečiji igrači, i to ne zato što bi to sami htjeli, jednostavno su postali igračke u rukama političara. Politika bi trebala štititi pametne ljude, bez njih nećemo krenuti dalje. Političari moraju shvatiti da njihove igre uvijek plati gospodarstvo.

Moju tezu potvrđuje i to da je, navodno, glavni razlog tranzicije – bolji standard ljudi – izostao. Uostalom, i ta priča o kapitalizmu i socijalizmu prijevara je političara, to su politički izrazi. U ekonomiji poznajemo samo tržišno i netržišno posredovanje. Pogledajte Kanadu, ta je zemlja mnogo socijalnija od nas. Temelj je tržište i mi moramo znati koliko tržišta želimo, koliko ćemo ga popravljati socijalom i koliko ćemo poštovati tržišne principe. Da bi se te promjene ostvarile, generacije koje odlaze moraju znati da će morati mnogo više raditi, a manje trošiti; generacije koje dolaze moraju pak mnogo više učiti da bi bile bolje od onih koje odlaze.