Proračunom smanjiti socijalu, a povećati fiskalne intervencije

Nastavak trenda pada prihoda javnog sektora, kao neposredne posljedice nastavka usporavanja gospodarskih aktivnosti i kontraktacije domaćih potrošnje, Vladu će primorati na izradu rebalansa ovogodišnjeg proračuna. Inercija javnih rashoda se nastavlja i potpuno je nedvojbeno da će deficit konsolidirane države biti znatno viši od prvotno planiranog. Treće tromjesečje zbog turističke će potrošnje značajno određenu relaksaciju javnih financija, ali nakon toga možemo očekivati dodatno slabljenje agregatne potražnje. Ministarstvo financija potkraj godine morat će pronaći rješenja za refinanciranje obveza koje dospijevaju kao i financiranje deficita kreiranog u ovoj godini.

Ako se nastavi pad nacionalnog dohotka, deficit konsolidirane države mogao bi biti viši od četiri posto BDP-a. Ova razina manjka u državnom proračunu još nije alarmantna i s njim se može upravljati. Iako su okolnosti na međunarodnom financijskom tržištu nestabilne, ne treba očekivati posebne teškoće oko pronalaženja izvora (re)financiranja potreba javnog sektora. Budući da je javnost već senzibilizirana na mogućnost zastoja u isplatama plaća zaposlenika u javnom sektoru i mirovina, osiguravanje likvidnosti za ovako postavljena minimalna očekivanja usporit će proces provođenja zaokreta u fiskalnom sektoru. Zbog toga je malo vjerojatno da će se Vlada odlučiti na znatnije rezove na rashodovoj strani proračuna, pa će se rebalans svesti na prilagođavanje planiranih s ostvarenim vrijednostima.

Zadržavanje postojeće strukture fiskalnih politika sigurno vodi hrvatsko gospodarstvo u višegodišnju stagnaciju. Ne samo da je produbljivanje deficita javnog sektora pokazatelj stanja u kojem je ekonomija, a radi se o dubokoj recesiji iz koje su izašle gotovo sve europske zemlje (susjedne BiH i Srbija tako u ovoj godini očekuju ekonomski rast od tri posto), već se radi o dubokom strukturnom problemu koji zahtijeva odlučnu promjenu Vladinih politika. Ponešto od toga Vlada je najavila u svom programu gospodarskog oporavka, ali taj zaokret mora se provesti kroz proračune konsolidirane države.

U kratkom roku nemoguće i ekonomsko-politički nepotrebno znatno sniziti udio mirovina i plaća u ukupnim proračunskim rashodima. Nespretni pokušaj tek vrlo blagih promjena u radnom zakonodavstvu i reakcije u javnosti pokazuju da ovakvi pojedinačni potezi mogu potrošiti politički kapacitet i ograničiti doseg buduće, više nego nužne reforme tržišta rada. Zaposlenici u javnom sektoru i većina umirovljenika kreiraju domaću potražnju bez koje u postojećoj strukturi domaće ekonomije nema oporavka u kratkom roku. Vlada mora započeti tražiti uštede u socijalnim rashodima, transferima prema poduzećima i kućanstvima, zdravstvenom sustavu te previsokim diskrecijskim (materijalnim) rashodima javne uprave. Budući da se državni proračun već gotovo dva desetljeća, u ozračju rastuće javne potrošnje, iz godine u godinu nadograđuje na temelju stvarnih rashoda iz prethodnoga fiskalnog razdoblja, potrebno je preispitati apsolutno sve proračunske pozicije te zadržati samo one koje su nužne za održavanje sustava funkcioniranja javnog sektora. Sigurni smo da država može funkcionirati i na razini javnih rashoda iz 2007., dakle s dvadesetak milijardi kuna manje. Cilj mora biti uravnoteženje proračuna do ulaska u EU.

Smanjivanje javnih rashoda, međutim, samo po sebi neće biti dovoljno za oživljavanje gospodarskih aktivnosti. Zbog toga se od Vlade očekuje potpuno novi, krizni proračun kojim bi se socijalne funkcije države bitno smanjile, a povećale fiskalne intervencije u sektoru kućanstva i poduzeća. Kućanstva moraju osjetiti snažnije rasterećenje (povećavanje neoporezivog dijela dohotka, rabati i oslobođenja), a poduzeća je potrebno financijskim poticajima ohrabriti za novi investicijski ciklus. Istodobna porezna reforma kojom bi se snažnije opteretile neproduktivne nekretnine je nužnost. Snažan zaokret u Vladinim politikama nezamisliv je bez općega političkog konsenzusa. Odgovoran politički proces, dakle, bit će presudan.