Birala sam svoje radove tako da ih ne bude previše, ali broj se ipak zaustavio na dvjesto-tinjak djela iz cjelokupnoga stvaralaštva. Željela sam pred publiku donijeti forme koje izgledaju kao da se motaju oko čovjeka dok ih gleda i obilazi oko njih, da se osjeti sva raskošna prostornost tih tapiserija, ali i moje shvaćanje kostima i scenografije – rekla je likovna umjetnica Jagoda Buić na otvorenju svoje dosad najveće retrospektivne izložbe priređene u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.
Vrijedno je podsjetiti da je Buić prepoznatljiva po tapiserijama koje su se odmakle od zida, koje su od prirodnih niti i prepleta stvorile svoj samostalni život i postale skulpturne instalacije. Prije dvije godine u Gliptoteci HAZU predstavljen je dio njezina novijeg stvaralaštva, kolaža, a u MUO-u prvi je put prezentirano 26 reprezentativnih tapiserija starijeg datuma, iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je iznenadila svijet tkanjima koja su nadilazila sva prije poznata. Te velike tapiserije posuđene su iz uglednih stranih kulturnih ustanova u Francuskoj (Odlazak za umjetnost UNESCO-a u Parizu, Muzej likovnih umjetnosti u Bordeauxu i FNAC – Centar za suvremenu umjetnost i skulpturu u Parizu), a nekoliko ih je iz Moderne galerije u Zagrebu, splitske Galerije umjetnina i atelijera same umjetnice. Nitko prije Jagode Buić, a ni nakon nje, nije postigao takvu monumentalnost: riječ je o desetak metara dugima i tri do četiri metra visokim tapiserijama koje se poput stabala granaju u prostoru.
