Home / Ostalo / Trgovina s radikalima

Trgovina s radikalima

Stradanje policajaca u Bugojnu možda je posljednji trenutak za istinsko suočavanje s problemom islamskog radikalizma u BiH. No to ne mogu potaknuti bošnjačke strukture, nego samo SAD.

Haris Čaušević Oks na Faceu je postavio poruku koja ne ostavlja mjesta sumnji u motive i ciljeve njegove akcije: Alah nas priprema za pobjedu. Napisana je na engleskom jeziku jer Harisovi ciljevi nisu lokalni. Zatim je mobitelom aktivirao eksploziv postavljen ispred policijske postaje u Bugojnu. Da je to učinio pet minuta poslije, u eksploziji bi stradalo 50-ak policajaca, a teroristički napad u Bugojnu postao bi velika svjetska vijest. Ubojstvo policajca Tarika Ljubunčića i teško ranjavanje njegove kolegice Edine Hndić bilo je dovoljno samo da čin mladoga bosanskog vehabije (p)ostane lokalna priča. Ali time što je umjesto planiranih 50-ak stradalo samo dvoje policajaca, problem islamskog radikalizma u BiH nije umanjio. Niti je problem riješen time što su bošnjačke državne strukture ovaj put odmah priznale da je riječ o terorističkom činu i osudile ga.

Napad Harisa Čauševića na policijsku postaju u Bugojnu u svojoj je motivacijskoj (terorističkoj) biti i načinu izvedbe jako sličan napadima na lokalne policajce u Bugojnu i Travniku iz 1998. i 1999. godine ili napad na zamjenika federalnog ministra policije Jozu Leutara iz 1999. godine. Razlika je samo u tome što su tada žrtve napada bili Hrvati. Bošnjačke sigurnosno-policijske strukture nisu do danas riješile nijedan od tih zločina, istražuje su sustavno usmjeravane tako da se ne pronađu počinitelji, dokazima unatoč. Bošnjačke obavještajne i političke strukture desetak godina povremeno plasirale teze da se Hrvati ubijaju sami, da to Hercegovci žele zaplašiti Hrvate iz srednje Bosne. I hrvatski su ih mediji obilato prenosili. Međunarodni protektori, kalkulirajući i trgujući i s radikalnim islamičkim pokretima, nisu inzistirali na poštenoj istrazi i korektnom postupku. Po načinu izvedbe autobomba Harisa Čauševića gotovo je identična onoj koju su 1998. u zapadnom Mostaru aktivirala njegova ideološka braća Ahmed Zuhair, Ali Hamad i Nebil Ali. Bošnjaci su bili (sam) po državljanstvima i dokumentima koje su im dodijelile bošnjačke policijsko-obavještajne strukture na poticaj svojega političkog vodstva, kao zahvalnost za njihovo ratno djelovanje u mudžahedinskim jedinicama Armije BiH. Bošnjačke policijsko-pravosudne strukture nisu ih željele optužiti za terorizam, nego samo za ugrožavanje opće sigurnosti. Iako je jedan od njih – Ali Hamad – priznao i detaljno opisao svoju prošlost u Bin Ladenovim logorima za obuku. Sjeme radikalnog islama koje su ti misionari ratnici posijali u srednjoj Bosni pod okriljem rata početkom 90-ih danas je pretvoreno u autohtone radikalne pokrete kojima pripadaju Čaušević i ‘braća’.

A bošnjačke strukture imaju dvostruki problem s efikasnim suprotstavljanjem tim pokretima. Prvi je politički: jer tim se pokretima koriste za ostvarenje svojih političkih ciljeva, iznad svega za ostvarenje i održanje svoje političke dominacije nad Hrvatima u (Federaciji) BiH. U ratu su se njima koristili kao jedinicama koje siju strah, u miru kao opasnim skupinama koje plaše povratnike. Ne bude li efikasnoga međunarodnog pritiska, sada bi ih mogli iskoristiti kao opasnost koju jedino oni mogu držati pod nadzorom. Dakle, njima je radikalni islam politički potreban.

Drugo, svako istinsko suočavanje s problemom islamskog radikalizma i terorizma u BiH vodi do samih vrhova bošnjačkih političkih i vjerskih elita i policijsko-sigurnosnog sustava: tko ih je dovodio, tko im je otvarao prostor za djelovanje, tko ih je štitio od progona.

Uz ta dva, sad već nastaje i treći problem – do jednog trenutka oni su se koristili radikalnim islamistima da bi ostvarili svoj lokalni politički interes. No količina islamskog kapitala koji podupire te pokrete investirana u BiH u jednom će trenutku rezultirati time da se ti radikalni pokreti počnu koristiti lokalnim bošnjačkim strukturama da bi ostvarili svoje globalne ciljeve. Stradanje dvoje policajaca, Bošnjaka i Bošnjakinje, možda je posljednji trenutak za spoznaju i promjenu političkog kursa suprotstavljanja takvim pokretima. No ta promjena ne može doći iz bošnjačkih struktura, nego samo od najjačeg protektora, odnosno SAD-a. I ne može se uspješno provesti bez temeljite promjene bošnjačkih političkih, policijskih, sigurnosnih i pravosudnih struktura.