Nije samo dr. Ivo kriv

Godinu dana od bijega Ive Sanadera s mjesta premijera malo se toga promijenilo u Hrvatskoj. Nije bio kriv samo dr. Ivo, pa čak ni vladajući HDZ. Krivnja je kolektivna. Preodgoj, da je moguć, trebao bi biti biblijski.

Sljedećeg četvrtka, 1. srpnja, navršit će se godina dana otkad je tadašnji hrvatski premijer dr. Ivo Sanader sazvao konferenciju za novinare i poručio: ‘Odoh ja!’ Bit će onih koji će do kraja života moći vrlo precizno reći gdje su bili i što su radili tog 1. srpnja 2009. kad se pronijela vijest o premijerovoj ostavci. Činilo se da nakon toga ništa više neće biti kao prije u državi. Godinu dana poslije, nažalost, pokazuje se da je mnogo toga kao i prije Sanaderova odlaska. Problemi nisu bili samo u jednom čovjeku, čak ni u cijelom HDZ-u ili koaliciji na vlasti. Cijela zajednica nije sposobna radikalno se promijeniti i prilagoditi novoj svjetskoj stvarnosti.

Kad bi bilo moguće, trebalo bi negdje ugovoriti koncesiju na pustinju u kojoj bi 4,5 milijuna stanovnika današnje Hrvatske 40 godina lutalo bespućima. Tako da se u obećanu zemlju ne vrati nitko tko je radio i imao pravo glasa na izborima u posljednjih 20 do 30 godina.

Recept nije nov, ali posljednjih se nekoliko tisuća godina pokazuje da je odgojno djelovao na jedan narod – izraelski. Premda je 40 godina lutanja pustinjom bilo u religiozno-odgojne svrhe, način na koji Židovi upravljaju svojom državom danas, ali još više svojom ekonomijom i biznisima, pokazuje da je metoda utjecala na sve segmente života naroda na kojem je primijenjena.

Kad je o Hrvatskoj riječ, moglo bi se učiniti da je u godinu dana ipak bilo promjena. Napunio se istražni zavtor u Remetincu, Slovenci su smekšani u pripuštanju Hrvatske članstvu u EU, a sindikati su na putu da prikupe potpise za referendum protiv promjene Zakona o radu. I to bi bilo sve!

Mnogo toga isto je ili lošije nego prije godinu dana. Pogotovo kad je o ekonomiji riječ. Za premijerku Kosor ne može se reći da nije vrijedna, ali njezin program oporavka stara je bastardna kombinacija nedomišljenoga državnog intervencionizma i nekritičkoga neoliberalnog vjerovanja da poboljšavanje uvjeta poslovanja mora dati nekakve rezultate u borbi protiv recesije. Nema promjene ni u kritici vlasti. Sve se svodi na to da bi vlast rezala i štedjela, a protivnici to baš ne bi dali. O tome kako zaraditi više, a ne se svađati zbog podjela sve manjeg kupa novca i prava, artikulirano se izjašnjavaju samo rijetki.

Već čujem pitanje: ‘Dobro ako u pustinju moraju vladajući, ali zašto mi koji se s njihovim potezima nismo slagali?’ E, i svi mi (uključujući autora ovog teksta) trebali bismo u pustinju jer se pokazuje da nismo bili sposobni pridonijeti promjeni. Nije tu pitanje morala ili nesudjelovanja u donošenju pogrešnih poteza, korupciji i uništavanju nacionalnog bogatstva. Važna je efikasnost. Ako u 20 godina niste uspjeli, kakvo je jamstvo da uz istu količinu oportuniteta uspijete u budućnosti? I kakav primjer dajete svojoj djeci? Neće li i ona biti tako neuvjerljiva?

U pustinju bi morali i svi koji su bili poduzetnici i menadžeri u sustavu gdje neplaćanje nije bilo poslovni grijeh, gdje se sudjelovalo ili okretalo glavu od pretvorbenih smicalica, gdje se nije djelovalo protiv tečajne politike i stvaranja uvoznog rasta. Opet će neki reći – nismo mi ništa krivi. Ali niste (nismo) ni dovoljno zaslužni. Jer da smo bili organizirani i sposobniji – ne bi nam danas bilo ovako u dubokom glibu.

Najšakljivije bi bilo pitanje: ‘A zašto i djecu i mlade, koji još nisu ušli u svijet rada, otjerati u tu pustinju?’ I na to je odgovor jednostavan: da zaborave Jadransko more! Njima bi bilo dopušteno vratiti se u obećanu zemlju, ali mnogo bi im toga iz memorije trebalo izbrisati. Jedna od stvari jest rentijerski mentalitet koji kolektivno prenosimo s generacije na generaciju. Imamo mi Jadran, stići će turisti, ostaviti devize, čemu se posborno truditi oko nekakve proizvodnje i onoga dosadnog i kompliciranog prodavanja robe ljudima iz drugih zemalja kako bismo od njih mogli kupiti neku drugu robu koju želimo?

Neće ove godine sva djeca na more, ali hoće mnogo onih čiji su roditelji viša srednja klasa, hoće. A ondje vide da se može živjeti bez previše rada, da i njihovi roditelji na neke čudne načine imaju visok standard, vrijedne kuće za odmor, a ne pretrgavaju se od posla. Pa onda i mladi, htjeli – ne htjeli, preuzimaju isti obrazac. A kako su sadašnje generacije profučale njihovu budućnost – bolje je mlađima od 20 godina da zaborave način života svojih roditelja. Budu li htjeli preživjeti, mučit će se kao da zaista moraju 40 godina lutati pustinjom.