‘Rose is a rose is a rose’, osebujna drama Ivane Sajko, praizvedena je 2007. Nova premijera u autoričinoj režiji obogaćena je razrađenijom dramaturškom strukturom te naglašenim vizualnim, glazbenim i videoelementima.
Osebujno dramsko pismo Ivane Sajko u formi autoreferencijalnog čitanja, dakle autoričinoj izvedbi i režiji uz pratnju glazbenika-izvođača te vizualnih i videoelementa, dobilo je jedno od svojih najboljih ostvarenja u drami ‘Rose is a rose is a rose’. Na hrvatskim smo pozornicama već imali priliku gledati njezine drame, kao i prai-zvedbu, odnosno prvo javno čitanje tog teksta u Teatru ITD potkraj 2007. Nova premijera iste drame u autoričinoj režiji obogaćena je razrađenijom dramaturškom strukturom, novim izvedbenim elementima te dijelovima teksta naglašenima vizualnim, glazbenim i videoelementima. Posebice se to odnosi na naglašeno politične dijelove drame koji tematiziraju stanje u javnosti, na ulici, izvan osobne ljubavne priče koja je ipak u centru.
‘Rose is a rose is a rose’ citat je pjesme ‘Sacred’ Emily Gertrude Stein, a ‘rose’ je, naravno, ljubavni motiv, kao što će reći sama autorica u popratnom tekstu u programskoj knjižici. Priča o susretu dvoje ljudi dok vani, na ulicama, izbija ‘frka’, o susretu koji će urodit ljubavlju u situaciji intertekstualno ‘podebljanoj’ raznim povijesnim i literarnim ‘frkama’, neobično je efektivno interpolirana u prepoznatljivu sliku na izgled ničim izazvanog nasilja na ulicama. Prepoznatljiv stil, a nadasve ritam, stilski i izvedbeni, Ivane Sajko odlično se prezentira na ZKM-ovoj sceni u izvedbenoj formi koja je kod nas zaživjela samo u slučaju te autorice. Autoreferencijalna izvedba, odnosno čitanje, omogućuje slojevitost izvedbenih razina, uključujući vrste glazbenike-izvođače koji nisu samo pozadina ili pratnja autoričinoj izvedbi nego u njoj ravnopravno sudjeluju.
Interpretacija teksta, koja je u nekim trenucima zaista bliska glumačkoj, u punom je smislu riječi autoreferencijalna i nadilazi interpretativno čitanje. Budući da je autorica i redateljica izvedbe svog teksta, možemo reći da je riječ o zaista zanimljivoj, iz niza razloga zahvalnoj i slojevitoj izvedbenoj formi. A kad je riječ o tematici i aktualnosti, ni u njima zaista ništa ne nedostaje. Jer željeti pisati o ljubavi, o potrazi i potrebi, i o pronalaženju ljubavi, zaista ne može biti univerzalnija i aktualnija tematika.
U današnjem konfuznom svijetu, koji sâm po sebi jest jedna velika ‘frka’ (a nije li, uostalom, uvijek bio?), revalorizirati ljubav i uz to biti političan, kritičan, svestan i osjetljiv na svoju socijalnu i političku okolinu, a uz to ne zapasti u melodramatičnost ni komercijalizirati sâm pojam ljubavi, uistinu je velik umjetnički uspjeh. Zato je ova predstava, kao i tekst, novo obogaćenje hrvatskog dramskog pisma i kazališta i sigurno je za preporuku publici različitog ukusa.
Najveći njemački otok, nizozemski pjesak i stvaralaštvo pedesetak umjetnika iz Kine, Njemačke, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije trebali bi biti dobitna kombinacija za privlačenje od 200 do 300 tisuća turista na Rügen u samo tri mjeseca. Na tom baltičkom otoku umjetnici su posljednja dva tjedna vješto izrađivali pješčane skulpture visoke i do devet metara. Rasporedili su ih u 19 scena kojima se dočarava život i borba najsavremenijeg gusara s kraja 14. stoljeća – Nikolausa Storzenbechera, znanog i kao Klaus Störtebeker. Najveća njemačka izložba pješčanih skulptura otvorena je do 26. rujna, a smještena je u mjestu Sagardu.
Da ne bude zabune, film nema nikakve veze s kompanijom istog imena kao i predmet požude zaljubljenog homoseksualca Stevena Jaya Russella, prema čijim je životnim avanturama snimljen. Riječ je o vrlo simpatičnoj komediji koja na mahove podsjeća na još jednu ekranizaciju stvarnog prevaranta, onu Stevena Spielbergova o Franku Abagnaleu, iako je Russellova priča nekako lepršavija, zabavnija i pomalo tragična. Izrazito vrkavo, duhovito i dirljivo ostvarenje o čovjeku koji cijeli život izvodi prijevare, od sitnih do milijunskih, i posljedično svako malo bježi iz zatvora, a sve da bi usrećio ljubav svog života, nježnog Phillipa Morrisa, ugodno je osvježenje od lavine nemaštovitih filmskih promašaja koji opsjedaju kinodvorane u posljednje vrijeme. Carrey je još jednom uspješno suzbio svoj naporni komičarski habitus, a McGregor je izvršno odigrao krhkog ljubavnika. Vrlo zgodno i simpatično, uza suptilnu dozu tragičnog.