Prehrambene navike

Unatoč stresnom ritmu života i rada, promjeni životnih navika, uvjetovanom ritmu rada ‘od 9 do 5’ (kojem se štošta može prigovoriti) očekivani životni vijek ipak raste. Veliku zaslugu za taj trend sigurno ima povećan standard zdravstvene zaštite pa se na osnovi toga situacija od zemlje do zemlje razlikuje.

Indeks ljudskog razvoja (HDI) koji mjeri očekivano trajanje života, obrazovna postignuća i prosječan stvarni dohodak dijeli svijet u četiri grupe zemalja (rangiranje iz 2009. godine, prema podacima mjerenima 2007.) – vrlo visok, visok, srednji i nizak. Možda ću vas utješiti ako vam kažem da Hrvatska spada u visok (a Danska i Slovenija primjerice u vrlo visok).

Razlike između vrlo visokih i visokih postoje i u očekivanom životnom vijeku ljudi. Dok je, tako kažu statistike, naš očekivani životni vijek u prosjeku 75 godina (malo viši za žene, nešto niži za muškarce), u Danskoj je 78. Možda ćete reći da tri godine nije puno, no čovjeka vesele. Jedan od razloga zašto smo zemlja visokog razvoja sigurno su i prehrambene navike koje kao nacija imamo, a odnose se na mediteransku prehranu. Kada, kako i koliko jedemo, stvar je koja se ipak razlikuje od pojedinca do pojedinca.

Ako su vaše prehrambene navike takve da vam je osnovni dnevni obrok ručak, svakako ćete imati veću potrebu za hranom od one koju vam može u sredini radnog dana osigurati jedan sendvič ili neko voće i jogurt, a 30 minuta bit će premalo da zadovoljite svoje potrebe. Imate ipak nekoliko mogućnosti koje bi vam mogle pomoći u rješavanju tog problema, a na vama je da odaberete onu (ili one) koja će osigurati da imate dovoljno energije za radni dan tijekom kojeg treba potrošiti dio energije.

Naime bez redovite nadoknade nema pravih rezultata rada. Možete, primjerice, predložiti svom poslodavcu da produlji stanku za ručak s 30 minuta na jedan sat iako pritom trebate znati da je, prema Zakonu o radu, obveza poslodavca da vam nadoknadi samo pola sata za takav predah ako radite najmanje 6 sati na dan.

Sljedeća obveza koju ima poslodavac jest da vaš radni tjedan nije dulji od 40 sati. Ako pak zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom između zaposleničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme 42 sata na tjedan.

Sve je to na snazi prema trenutačnom Zakonu o radu koji poslodavci, uključujući i državu, žele izmijeniti u tom dijelu pa ćemo vidjeti čiji su predstavnici verzirani i ‘jači’ – sindikalni ili oni koji zastupaju državu i poslodavce (sada kada GSV više ne funkcionira, nadamo se da će ipak sjetiti za stol što prije da svi možemo mirno na stanku za ručak).

Smatrati li da to nije realna opcija, možete pripremiti obrok kod kuće i nositi ga sa sobom, što će zahtijevati malo organizacije, uloženog truda i vremena, ali će osigurati uštedu za prehranu i kvalitetnije namirnice koje unosite u organizam.

Ako vam se sve to čini kao velika ‘tlaka’, mijenjajte stav i navike (nije ni to lako, ali može se). Shvatite tih pola sata kao predah, pojedite kakvo voće ili jogurt, a prije odlaska na posao doručkujte, i to s obitelji. Iskoristite priliku da u jutarnjem terminu organizujte date energiju i pažnju koje su mu potrebne do kasnog poslijepodneva, a onda na obiteljski ručak. Zdravije je.