Kako upozoriti direktora i ne izgubiti posao

Svrha policijskog privođenja i 20-satnog saslušavanja Dragice Barišić bila je iznuđivanje obavijesti o poslovima bračnog para Pevec, a ne o računovotkinjinim poslovima.

Najprije je u Policijsku upravu bjelovarsko-bilogorsku bila privedena Dragica Barišić, računovotkinja Grupacije Pevec. Tek nakon nje privedeni su Višnja i Zdravko Pevec. Nakon 20-satnog tzv. kriminalističkog ispitivanja svi su (bračni par Pevec i računovotkinja Dragica Barišić) privedeni na Županijski sud u Bjelovaru da bi ih saslušala istražna sutkinja Antonija Bagarić.

Privođenje računovotkinje Barišić prouzročilo je strah posebice u računovotkinja, o čemu svjedoče brojni pozivi računovodstvenim konzultantima. Prema hrvatskim gospodarskim propisima, računovode nisu odgovorni za vođenje poslovnih knjiga. I doista, čim je uzela izjavu Pevecove računovotkinje, istražna sutkinja morala ju je puštiti na slobodu. A u pritvoru su zadržani Višnja i Zdravko Pevec, dvije i jedine zakonski odgovorne osobe za vođenje poslovnih knjiga i računovodstva grupacije Pevec. Svrha policijskog privođenja i 20-satnog saslušavanja računovotkinje Pevecovih bila je iznuđivanje obavijesti o poslovima bračnog para Pevec, a ne o poslovima računovotkinje. Zbog pravno dvojbenog privođenja i 20-satnog saslušavanja računovotkinje može se dovesti u pitanje i zakonitost pribavljanja dokaza protiv Pevecovih, što će njihovi odvjetnici svakako nastojati iskoristiti.

Prema trgovackom pravu, odgovorna i ovlaštena osoba za cjelokupno poslovanje tvrtke i vođenje poslovnih knjiga jest predsjednik uprave ili direktor, ma kako ga zvali, a ne računovođa ili knjigovođa. Umjesto vanjskim propisom (intervencijom države) kontrola poslovanja (pa i vođenja poslovnih knjiga) više je uređena internim pravilima, a znatno manje, i samo najnužnije, vanjskim propisom.

U takvom sustavu jedine odgovorne osobe jesu predsjednik uprave ili više posebno ovlaštenih članova uprave, a vlasnik tvrtke ako želi samostalno voditi tvrtku formalno mora sam sebe imenovati u upravu. Takav sustav suprotan je prijašnjem u kojemu je ‘štiteći društvenu imovinu’ o svemu u gospodarstvu odlučivala država, a ne poslodavstva.

Nekad su zakonski ovlašteni referenti Službe društvenog knjigovodstva (SDK) jednostavno vraćali platne naloge poduzeća kad bi procijenili da bi se realizacijom tog naloga mogla ugroziti stabilnost tvrtke (primjerice, isplata plaća ‘nije mogla proći’ dok prethodno nisu plaćeni doprinosi i ostala javna davanja). Pobjednoavljeno, računovođe su u tom sustavu imali ovlaštenja štititi društvenu imovinu čak i od ‘svojih’ direktora. Računovođe su se samo trebali obratiti svemoćnom SDK.

U tom sustavu računovođe poduzeća bili su odgovorni prema SDK jer direktorima nisu smjeli dopustiti izdavanje platnih naloga kojima bi se ugrozila financijska stabilnost poduzeća. Privođenjem računovotkinje Pevecovih policijski službenici, a da toga nisu svjesni, prizivaju povratak ‘dobre stare SDK’ kao posebno ovlaštenje izvanjske državne kontrole poslovanja tvrtki.

Povratak ‘na staro’ ne prizivaju samo bjelovarski policajci nego i dio rukovodstava profesionalnih konzultanata računovodstva. Kako upozoriti direktora i ne izgubiti posao? Konzultanti računovođama savjetuju da kad uočite prekršaj, od direktora ili člana uprava zahtijevaju da potpišu izjavu da su upozoreni. No to članovi uprava odbijaju potpisati. Potom konzultanti savjetuju da računovođe sastave kratku bilješku o tome da su upozorili odgovorne osobe. Najbolje je, kažu konzultanti, da računovođe upozorenje izreknu po mogućnosti pred svjedocima. I ako takvo upozorenje bude izgovoreno pred svjedocima, računovođa dobiva otkaz ili izgubi klijenta.

U kaznenoj odgovornosti sudjelovanje ili neprijavljanje kaznenog djela jest kazneni prekršaj. No prema tom načelu kaznene odgovornosti jednako su odgovorni računovođe kao, primjerice, i portiri i kuriri ili ostali zaposlenici. Jedino po čemu se računovođe razlikuju od svih ostalih zaposlenika jest to što se u računovodstvu najprije vide prekršaji. Nema propisa koji kaže da posebno računovođa koji zna da netko krši propise mora to prijaviti, nego sve što vrijedi za računovođe vrijedi i za sve građane.

Iznimka je samo Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma koji i od računovođa, kao i od revizora i odvjetnika, traži da de.

Vođenje je računovodstva, s jedne strane, najlakši način da netko tko je ostao bez zaposlenja počne ipak nešto privatno raditi. Ako se ima računalo, može se za manje korisnike voditi jednostavnije računovodstvo u kuhanji. S druge strane, taj je posao toliko slabo plaćen da se gomila broj klijenata pa više nije moguće na vrijeme izvršavati preuzete poslove. Računovodstvo je profesija koja nije nimalo zakonski zaštićena.

Možda treba spomenuti da svijest o potrebi ublažavanja degradacije profesije postoji i u samih računovođa. Na nedavnom simpoziju Hrvatske zajednice računovođa i financijskih djelatnika u Puli prof. dr. sc. Danimir Gulin imao je zapaženo izlaganje o tome kamo ide profesija računovođa.

Zasad profesija računovođa ide u istome smjeru kao i hrvatsko gospodarstvo. Ako krene bolje hrvatskom gospodarstvu, krenut će nabolje i profesiji računovođa. Drukčije i ne može biti.

U tim su se udrugama jedno vrijeme pokušavali izboriti za pravo izdavanja certifikata ‘ovlaštenog računovođe’. No ti zahtjevi nikad nisu prihvaćeni. Za razliku od policijskih zamisli o odgovornosti računovođa, udrugari su izbjegavali predlaganje propisa kojima bi računovođe bili odgovorni i ovlašteni ograničavati članove uprava tvrtki u raspolaganju novcem (vođenju poslova) jer su prijedlozi iz strukovnih udrug bili motivirani samo mogućim zaradama od organiziranja tzv. seminara za ‘stjecanje zvanja ovlaštenog računovođe’. Udrugari su željeli dobiti pravo izdavanja certifikata, ali bez odgovornosti za nositelje i izdavatelja tih certifikata, slično kao i revizori.

Premda se zasad u Hrvatskoj ustraje na koncepciji ‘sva prava članovima uprava tvrtki i nikakva računovođama’, postoji i iznimka u sustavu vođenja računovodstva za korisnike proračunskog novca. U tom sustavu računovođa ima formalno (ne i stvarno) zakonsko pravo upozoravati odgovornu osobu, pa i ograničavati u raspolaganju odobrenim proračunskim novcem. I upravo u tom sektoru ima više kršenja vrijednih računovodstvenih propisa nego u ostalom tržišnom gospodarstvu u kojemu računovođe nemaju nikakvih prava.

U velikim poduzećima postoje i sustavi interne kontrole. Ali ni to ne funkcionira jednako kao ni za proračunske korisnike, što se vidi po aferama u poslovnim bankama i brodogradilištima, a ne samo na HRT-u, u HEP-u, HFP-u, HŽ-u, poduzećima za ceste itd. Sustavi su interne kontrole i postavljeni tako da su izravno vezani uz odgovorne osobe i zbog toga bi morali biti izvan utjecaja ostalih. Nije se još dogodilo, međutim, da je u nekoj od afera zaoštrena odgovornost interne kontrole ili i interne revizije, pa nema smisla zahtijevati ni posebnu odgovornost od računovođa.

Prema općem poreznom zakonu računovođe mogu biti samo neizravno odgovorni zbog prekršaja manje plaćenog poreza (utaje). Prema tom propisu, oni su jamci za iznos manje uplaćenog poreza zbog neurednog vođenja poslovnih knjiga. To znači da bi računovođama, kad bi im eventualno ovrhom bio naplaćen iznos manje plaćenog poreza, mogli regresirati direktori ili odgovoran član uprave.

U kaznenoj odgovornosti sudjelovanje ili neprijavljanje kaznenog djela jest kazneni prekršaj. No prema tom načelu kaznene odgovornosti jednako su odgovorni računovođe kao, primjerice, i portiri i kuriri ili ostali zaposlenici. Jedino po čemu se računovođe razlikuju od svih ostalih zaposlenika jest to što se u računovodstvu najprije vide prekršaji. Nema propisa koji kaže da posebno računovođa koji zna da netko krši propise mora to prijaviti, nego sve što vrijedi za računovođe vrijedi i za sve građane.

Iznimka je samo Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma koji i od računovođa, kao i od revizora i odvjetnika, traži da de.