Kad su shvatili da od Vlade Jadranke Kosor neće dobiti pravi recept za opstanak, praktični poduzetnici i menadžeri počeli su se samoorganizirati i stvarati ‘pokret za izvoz’. Bilo je i vrijeme.
Poslovni tjednik Lider, koji od početka izlaženja prije gotovo pet godina stalno trubi o izvozu kao jedinom zdravom obliku rasta nacionalne ekonomije, napokon dolazi na svoje. Ne pripisujemo si velike zasluge za to što realni sektor počinje prepoznati gdje mu je izlaz iz recesije, ali barem nam je savjest čista jer je politika mogla odavno shvatiti kojem dijelu ekonomije treba pomagati. To što Vlada ni danas nema hrabrosti ili inovativnosti proglasiti izvoz nacionalnim prioritetom broj jedan – njezina je stvar, ali u svakoj normalnoj zemlji bila bi kažnjena na sljedećim izborima. Naravno, pod pretpostavkom da neka druga stranka, SDP prije svega, izvoz napokon postavi kao svoj prioritet.
Ovak, kad na političkoj sceni nema jasno izraženog programa okrenutog jedinom mogućem rješenju – izvozu – privreda se počela samoorganizirati. Odlazak brojne poslovne delegacije u Kinu i istodoban izbor Franje Gregurića za predsjednika Poslovnog vijeća HGK za gospodarsku suradnju s Ruskom Federacijom dokaz su tog samoorganiziranja. Pritisak iz realnog sektora toliko je snažan da čak ni uspavana Ko-mora nije mogla ignorirati pritisak iz baze koja i dalje plaća obvezni kvaziporez za komorski mehanizam pa sada više nego u dobra vremena traži adekvatnu pro-tuuslugu.
Koliko je frka velika, dokazuje i činjenica da su utihnuli i dežurni omalovažavatelji hrvatskoga izvoznog potencijala. Sve se rjeđe oglašavaju defetističkim re-toričkim pitanjem: ‘A što mi možemo izvoziti?’ Taj je potencijal u kratkom roku doista problematičan. Najbolji je dokaz ovotjedni naslov u Novom listu: ‘Kinezi cijene hrvatski kamen, drvo i vino’. U muci je i izvoz kamena i drva prihvatljiv, ali, zapravo, strašna je uvreda što se na ovim prostorima u smislu dodane vrijednosti izvezenih proizvoda nije ništa promijenilo od vremena u kojem su Mlečani s naše strane Jadranu također uvozili drvo i kamen. Poput Kineza danas. Naravno, treba biti realan. Ne može u kratkom roku svaka tvrtka u izvoz. No Vlada bi morala odabrati stotinjak potencijalno potentnih izvoznih tvrtki, na sve dopuštene načine pomoći im da u što kraćem roku izvezu što više. Pritom bi morao postojati i dogovor da se, gdje god je to cjenovno koliko-toliko prihvatljivo, ugrađuju proizvodi i usluge drugih domaćih tvrtki.
