Home / Financije / M McCARTHY

M McCARTHY

Irski ‘meki nož’ tvrdo je srezao plaće javnom sektoru do 15 posto. Jedan od kreatora ‘irskog ekonomskog čuda’ McCarthy još je potkraj 80-ih počeo graditi svoj ugled u rezanju. Ne začuđuje stoga što je ponovno pozvan da napravi slično u situaciji 14,3-postotnog irskog deficita u 2009. Osim rezanja plaća u javnoj upravi, srezao je socijalnu pomoć, troškove zdravstva i preporučio otpuštanje 17 tisuća ljudi iz javne uprave. Korporativni porez na dobit od 12,5 posto ostao je netaknut.

Za razliku od niza u posljednje vrijeme superpopularnih zemalja u Europi, Irska je svoj program rezanja donijela i počela provoditi u relativnoj tišini i anonimnosti. Vrlo skromno i samozatajno ta je zemlja još u veljači ove godine počela spašavati svoje podivljale financije. Irska, nekoć poster instant-kapitalizma, baš je poput drugih prekonočnih tržišnih uspjeha u međuvremenu posrnula i postala problem. No na njihovu sreću, portfelj problematičnih zemalja i opseg njihovih krimena toliki je da se ta dobro brendirana zemlja u hororu posljednjih godina i mjeseci uspjela nekako skriti od očiju javnosti.

Njihov program rezanja, autorski rad Colma McCarthyja, poznatog kao Mc the Knife (engl. mekan nož), ažurnije i pravodobnije donesen nego u ostalim nestašnim zemljama koje su tek protekla dva-tri mjeseca počele ozbiljnije razmatrati programe štednje, uspio je izbjeći veće prosvjede, nezadovoljstva i ljudi Vlade jer, na kraju krajeva, ipak je to Otok, gdje su ljudi mnogo poslušniji.

I tako, dok drugi pompozno najavljuju programe i ništa ne rade glede toga, Irska je već nekoliko mjeseci zasukala rukave i implementira dogovoreno pa rezultati nisu izostali. Financijska tržišta pozitivno su reagirala i omogućila joj nešto povoljnije zaduživanje, sa stopom prinosa od 1,8 posto na dvogodišnje državne obveznice. Takva blagonaklonost posljednjih mjeseci nemilosrdnih tržišta čudi još više ako se zna da je fiskalni deficit za prošlu godinu u ovoj zemlji iznosio rekordnih i zaprepašćujućih 14,3 posto, čime je premašio i najpoznatiji deficit na svijetu u ovom trenutku, onaj grčki od 12,7 posto.

Deficit je rezultat krpanja financijskog sektora koji je, baš kao i kod susjeda na otoku pokraj, bio duboko umučen u igre bez granica na Wall Streetu, ali i ekonomskog buma temeljenog na ekspanziji građevinskog sektora koji je, danas svi znaju, razočarao diljem razvijenog svijeta. Ipak, Irci su se brzo sabrali, odlučili što će i to počeli provoditi na vrijeme jer su vjerojatno svoje prezentacije u PowerPointu izradili pedantno. Nagradu bi trebali dobiti sljedeće godine, kad im se predviđa relativno visok rast od tri posto iako će ove još biti u kontrakciji.

Mjere spomenutog McCarthyja, koji pametno odbija preuzeti zasluge za taj program, uključuju rezanje plaća u javnom sektoru za 10-15 posto, čime je javna potrošnja srezana u manje od godinu dana za 1,8 milijardi eura, a daljnjim mjerama tima koji je predvodio McCarthy, a koji je osnovan kao Vladino savjetodavno tijelo još 2008., nađene su dodatne uštede od četiri milijarde eura prošle godine, a ove bi mogle biti oko tri milijarde. Da nije riječ o bogzna kakvoj originalnosti ili genijalnosti, jasno je svakome to nešto zna o ekonomiji, ali zato na cijelom tom popisu rezanja koja su se odnosila i na one s minimalcem nije bilo potrebe za rezanjem korporativnog poreza na dobit koji iznosi marginalnih 12,5 posto.

Koliko duboko irski nož reže, pokazuje i namjera Vlade da proda zdravstvenog osiguratelja u državnom vlasništvu Voluntary Health Insurance, gubitaša koji je trenutačno nabio minus od 70 milijuna eura. Prodaja će biti realizirana vjerojatno tek 2012., ali je svejedno dobra ilustracija radikalnosti rezanja.

Tvorac tog maštovitog i nesvakidašnjeg programa Colm McCarthy već je dugo čovjek od povjerenja kada je irska ekonomija u pitanju. Kao i svi velikani, krenuo je iz puba Doheny and Nesbitt gdje je, kažu poznavatelji, stvorena intelektualna podloga za ‘irsko ekonomsko čudo’. Sean Barrett, Moore McDowell i pokojni Paul Tansey imena su s kojima je McCarthy napravio velik skok naprijed potkraj 80-ih kada je počeo graditi svoj ugled u rezanju. Naime, McCarthy je 1987. pozvan da bude dio tročlanog An Bord Snipa, kako Irci zovu savjetodavni Vladin odbor čiji je zadatak naći uštede u sustavu, a društvo su mu pravili Sean Cromien i Bob Curran, dvojac iz javne uprave.

Više od dva desetljeća poslije, Irci se vraćaju prokušanim receptima i dokazanim ljudima. McCarthy je ovaj put predsjednik Odbora i nije više predstavnik privatnog sektora kao što je to bio prvi put. U međuvremenu je postao predavač na Sveučilištu u Dublinu i uči mlade generacije kako uspješno rezati. ‘On je jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznao’, izjavio je njegov bivši kolega, što vjerojatno više govori o njegovu krugu poznatika nego o dometima. Dotični nastavljao kako McCarthy odlično razumije nijanse u ekonomiji s aritmetičkoga gledišta, što god to značilo, te da se lako kreće između mikro- i makroekonomskih tematike. Nije, kažu ljudi, samo njegov genij ono što ga čini pravom osobom za posao, druželjubiv je i voli nogomet. Ukratko, riječ je o pravom dablinskome dečku.

Školovao se na Sveučilištu u Dublinu i Sveučilištu u Essexu, radio u Irskoj središnjoj banci, a zatim u Institutu za društvena i ekonomska istraživanja te se nakon toga otisnuo u privatne vode i sredinom 80-ih osnovao konzultantsku tvrtku Davy, Kelleher and McCarthy. Od 2005. je predavač na Sveučilištu u Dublinu, što je mnoge začudilo s obzirom na znatnu razliku u prihodu između skromnog profesora i onih koji su se bavili privatnim sektorom.

Irci su na krizu brzo reagirali i tiho je podnijeli, problematični južnjaci poput Grka veoma se sporo kreću, slabo implementiraju i kada donesu odluke, a burse reakcije potresale su Grčku danima. Sada je malo mirnije, no treba vidjeti kakve će biti reakcije naroda idućih mjeseci. Ono što je sigurno jest da, ako početak sljedeće godine ne donese opipljive rezultate, Europu čekaju vrlo neizvjesna vremena. S druge strane, štednja i smanjenje deficita samo je prvi korak, valja vidjeti na čemu će ove zemlje temeljiti svoj rast.

Zato i nije potreban genij za donošenje mjera kakve je predložio McCarthy i čovjeka ne treba smatrati spasiteljem. Ono što se pod okriljem njegova odbora napravilo sada, kao i prije 23 godine, najstariji su i najjednostavniji što sovi u knjizi. Uspostavljanje održive ekonomije nešto je posve drugo i neće im pomoći kalibar tipa McCarthyja.

To se u krizi pokazalo veoma lošim strateškim usmjerenjem jer su dva sektora vrlo ograničenog dometa i održivosti. Počevši od 90-ih, irski se BDP udvostručio u samo deset godina, a razlozi takvog rapidnog skoka jesu članstvo u Europskoj uniji, nizak korporativni porez, velika prisutnost multinacionalki, visok omjer radnosposobnog stanovništva, povećano sudjelovanje na tržištu rada, posebice žena, obrtanje trenda emigriranja u uvoz radne snage, kontinuirano ulaganje u obrazovanje i školovanje, stabilne financije (koje su nešto oslabljene u međuvremenu) i socijalna partnerstva.

BDP ‘keltskoga tigra’ u razdoblju od 1995. do 2007. prosječno je rastao šest posto, a 2008. pao za tri i sljedeće godine za osam posto. Zemlja je dobila nezahvalnu čast biti prva ekonomija EU koja je službeno ušla u recesiju. Cijene nekretnina pale su gotovo 50 posto, nezaposlenost je dosegla 12-ak posto prošle godine, a posebno boli činjenica što je Irska 2006., godinu prije izbijanja krize, imala proračunski suficit od tri posto, koji se iduće tri godine pretvorio u galopirajući deficit, a prošle godine bio je 30-ak milijardi dolara.

Na rekordni minus u državnoj blagajni utjecalo je rekapitaliziranje posrulih banaka i osnivanje fonda za toksična sredstva u koji su utopljeni zajmovi i jamstva teški 100 milijardi dolara, a druge su strane prihodi od poreza drastično pali. Mnogi upravo taj rezovima netaknuti porez od 12,5 posto smatraju jednim od ključnih generatora brzog rasta od sredine 90-ih, kao i posebnu stopu od 10 posto za neke oblike proizvodnje, ali teško je imati razumijevanja za njega ako se svima uzima. Ili ne baš svima.

Poseban odbor kojem je spomenuti McCarthy bio predsjednik u izvješću je preporučio uštede vrijedne 5,3 milijarde eura uz otpuštanje 17-ak tisuća službenika u javnoj upravi i rezanje socijalne pomoći za pet posto, kao glavne mjere, ili barem mjere koje su najviše privukle pozornost i bijes javnosti. Usprkos ratobornim najavama štrajkova i demonstracija, Irci su preporučena rezanja zapravo primili prilično mirno. No to je bila najava, sada mjere štednje već imaju realne posljedice koje ljudi dnevno osjećaju, pa se i nemir počeo polako uvlačiti u vesela irska srca.

Sindikati smatraju smanjenje deficita posve razumnim mjerom, ali ono što ih muči, kao i njihove kolege diljem srednje Europe, jest raspodjela tog tereta. Bogati su, prema njihovu mišljenju, nekako slabo obuhvaćeni mjerama štednje. No kako su prvi ušli u recesiju i prvi počeli rezati, Irci se mogu nadati i da će među prvima osjetiti normalizaciju ekonomskih uvjeta sljedeće godine. Ostale debelo zadužene države Europe, opterećene golemim deficitima, tek su posljednjih nekoliko mjeseci počele razrađivati ozbiljnije planove štednje, i to uglavnom nakon shvaćene lekcije iz Grčke i nesmiljenog pritiska financijskih tržišta koja postaju sve nevoljnija pozajmljivati novac državama.