Američka diplomacija

Distanca u vanjskopolitičkim stajalištima premijerke Kosor i predsjednika Josipovića produbljuje se. Ta će podijeljenost Hrvatsku stajati gubitka političkog utjecaja u regiji.

Američka diplomacija sasvim javno i nedvosmisleno brani hrvatsku Vladu od optužbi da ne traži dovoljno revno Topničke dnevnik. Nije to nepoznato savezništvo. Od međunarodnog priznanja 1992. godine, svaki pozitivni pomak u međunarodnoj političkoj areni Hrvatska je ostvarila uz američku podršku. Ipak, nikad dosad američka diplomacija to nije činila tako otvoreno. Svako kočenje i podmetanje Hrvatskoj u međunarodnoj političkoj areni također je dolazilo iz istog izvora, od malog američkog brata i velikog saveznika – Velike Britanije. Velika je Britanija do posljednjeg dana kočila međunarodno priznanje Hrvatske, kojoj je od 1992. ciklički pokušavala nametnuti međunarodne sankcije, izjednačiti srpsku i hrvatsku odgovornost za rat i zločine, a nakon 1995. u svakom je koraku nastojala usporiti ili osujetiti hrvatski pristup NATO-u i EU.

Iz tog je izvora stigao jelovnik Paddyja Ashdowna s pričom o Tuđmanovu planu podjele BiH, izvor koji je kreirao pred Haaškim sudom optužnice za dva hrvatska političko-vojna zločinačka potvrda, koji je putem haškog tužiteljstva stvorio problem Topničkih dnevnik, a sad eto preko haškog tužiteljstva otvorio i pitanje Mladićevih dnevnik. Uvijek s istim ciljem: oslabiti Hrvatsku kao državu kako bi bila što sličnija svome istočnom susjedstvu. I što podatnija za regionalno političko oblikovanje.

Globalni saveznici, SAD i Velika Britanija neće, dakako, zaratiti zbog Hrvatske. Niti će njihovo privilegirano globalno savezništvo biti ugroženo ovim malim lokalnim sučeljavanjem, bitkom za utjecaj nad sigurnosno zanimljivim područjem: BiH, Kosovo, Sandžak. Uostalom, rješavali su oni to i dosad kromisima, poput Daytonskog sporazuma. Ima svatko od njih svoja savezništva i u BiH i u Srbiji. Ovako otvorena sučeljavanja i visok intenzitet njihova političkog djelovanja tek pokazuju da se ulazi u presudnu fazu političko-teritorijalnih rješenja za postjugoslavensku regiju, koja će početi najesen izborima u BiH, a nastaviti se pregovorima o njezinu novom ustrojstvu.

Hrvatski je problem, i politički i operativni, što u tu završnicu ulazi s dvije politike. Vlada i premijerka Kosor imaju američku podršku i zaštitu, što je najotvorenije demonstrirao njezin nedavni prijam u Washingtonu. Predsjednik Josipović još uvijek uvijek nastavlja desetogodišnju tradiciju u kojoj je Pantovčak oslonac britanske politike i u državi i u regiji. I to konzistentno pokazuje svojim vanjopolitičkim potezima. U načelu, premijerkina vanjska politika optira za jaku Hrvatsku u regiji, a predsjednikova za jaku regiju u Hrvatskoj. U praksi: u najvažniji politički rasplet na Balkanu nakon 1995. godine Hrvatska ulazi s dvije prilično suprotstavljene vanjske politike. To je za državu najlošija pozicija, jer je (vanjsko)politički blokirana. No ta je pozicija rezultat hrvatskih izbora, a i dio je hrvatske političko-povijesne tradicije – jedni su za državu drugi su za saveze. Dakle ništa novo.

Nedavna slika premijerke i predsjednika u počasnoj loži HNK prigodom obilježavanja dvadesete godišnjice višestranjača, istinska je slika njihova političkog odnosa: ona domljubno pjevuši za sebe, on nezainteresirano promatra za sebe. Kao da su udaljeni kilometrima, a ne stolac do stolca. U nadolazećim mjesecima ta će se distanca samo produbljivati. Osim što treba politički preživljavati gospodarske izazove i krizu, kao privilegirana američka partnerica u regiji, premijerka mora pokazati da je dovoljno politički jaka za to partnerstvo: od obračuna s korupcijom, do reforme uprave i pravosuđa, kako bi time opravdala podršku za EU i za političko rješenje u Bosni i Hercegovini.

Kao privilegiranom britanskom partneru predsjedniku su dovoljni kajanje i isprike za političke pogreške u proteklih dvadeset godina i permanentna politička kritika premijerke. A onda će se globalni saveznici i aktualni konkurenti za politički utjecaj nad regijom dogovoriti. Na račun najslobijeg, dakako. Dakle, Hrvatske i Hrvata u BiH. No od unutarnje političke podijeljenosti nas SAD ne može spasiti. Niti nam je Britanija za nju kriva. Niti je teza o hrvatskoj nezrelosti za vođenje države nastala bez razloga.