N e prođe ni dan a da netko ne pozove državu da zaštići ili potakne domaću proizvodnju, radnike, proizvode. I dok se klasičnim ‘lassez-faire’ ekonomistima od takvih apela diže kosa na glavi jer država nema što intervenirati na tržištu, drugi, iz redova onih na koje se kriza obrušila, ozbiljno nabrajaju razloge i primjere zašto ne sjediti prekriženih ruku i čekati da jeftiniji, veći, jači i strani odnesu sve. Država je, kao što to često biva, na skliškom terenu. Balans sofisticiranog protekcionizma, pogotovo kad EU samo čeka da podijeli packe, teško je postići. Pitanje je pokušava li Hrvatska uopće ili pak propušta provoditi niz mjera počevši već s poticanjem proizvodnje onoga što ima, ali ipak uvozi, provodi li politiku supstitucije uvoza. Proizvođače ne bi trebala poticati država, već bi do tih ideja trebali doći sami, kažu poznavatelji.
Ekonomski analitičar Damir Novotny ističe da je na djelu prirodni tržišni mehanizam koji treba ostati tržišni, a ne postati državni. Međutim, prostora za djelovanje uvijek ima: – Kad se neka ekonomija otvori, domaća se poduzeća izlože međunarodnoj konkurenciji i dolaze u doticaj s novim tehnologijama, proizvodima i praksama. Istraživanja su pokazala da se od otvaranja tržišta produktivnost u Istočnoj Europi povećala između 50 i 70 posto. Dakle, prirodnim slijedom internacionalizacije – objašnjava Novotny. U skladu s tim treba biti oprezan pri predlaganju mjera poticanja supstitucije uvoza. Novotny kaže da nije zagovornik administrativne zaštite, ali država može fiskalnim poticajima stimulirati i olakšavati ulaganja u tehnologiju i razvoj proizvodnje. To mogu biti povoljni krediti, razvojni fondovi, subvencije, investicije. Prevelik strah od intervencionizma stvari okreće naopako. Umjesto inzistiranja na državnim mjernama koje mogu spasiti domaću proizvodnju, Hrvatska otvara vrata interesima uvozničkog lobija i stranih dobavljača, misli Marijan Ožanić, direktor Razvojne agencije Zagreb.