Home / Biznis i politika / Specijal LIDER

Specijal LIDER

Tko svoj potpis stavi na neki dokument, bio on ovjerjen ili ne, smatra se da je na sve što u dokumentu piše pristao. Pravno ništa ne znači negirati potpis raznim isprikama. Za potpis na političke odluke takve odgovornosti nema.

U hrvatskom pravnom sustavu (ali i mnogim drugim) vrijedi načelo neformalnosti, načelo koje propisuje da je dovoljno da se dvije strane o nečemu slože (ako je riječ o ugovoru kao rezultatu suglasnosti dviju strana) ili čak i da je dovoljna izjava jedne strane ako se radi o jednostranom poslu (primjerice, javno obećanje nagrade). Međutim, u našoj praksi te neformalnosti zapravo nema pa je tako za prodaju nekretnina nužna pisana forma, a postoje i ugovori za koje ni to nije dovoljno, nego se još traži ovjera potpisa ili čak javnobilježnički akt.

Katkad je pisana forma propisana zakonom, a katkad je same ugovorne strane traže iako ih zakon na to ne tjera. Razlozi su jasni i svode se na kasnije lakše razjašnjavanje mogućih sporova i lakše dokazivanje. Budući da mnogo odnosa na kraju završi i nekim sporom, logično je računati s tom mogućnošću pa je bolje izgubiti malo vremena, možda i novca, i pripremiti se za mogući problem. U tom smislu postoji i stara latinska izreka još iz vremena rimskega prava kao osnova gotovo svih modernih prava: Verba volant, scripta manent (Izgovorene riječi lete, a pisana riječ ostaje).

Ako je pisana forma za neki dokument ili propisana ili ugovorena, ona uključuje ne samo napisani tekst (koji ne mora nužno biti na papiru namijenjenom pisanju ili čak memorandumu, može biti na bilo kojoj podlozi koja omogućava pisanje) nego obvezno potpis.

Ako potpisa nema, nije moguće sa sigurnošću zaključiti da postoji suglasnost i takav napisani dokument koji nije potpisan ne znači baš ništa. Potpis se stavlja vlastitom rukom i znači potvrdu ili suglasje s onim što se nalazi iznad potpisa.

Nažalost, često se dokument koji se sastoji od više listova potpiše samo na posljednjoj stranici, što može biti vrlo rizično, jer ako dođe do spora, druga strana može priznati samo – zadnji list. To se ne događa kod dokumenata koje ovjerava javni bilježnik koji se sam brine o takvim formalnostima i sprječava propust. U poslovnoj praksi često se na ostale stranice (osim posljednje) stavlja skraćeni potpis ili paraf. Budući da je dosta teško, često gotovo nemoguće, kvalitetno vještalačenje parafa za razliku od punog potpisa, savjetujem potpisivanje punim potpisom baš svake stranice dokumenta, posebice ako je riječ o većim vrijednostima posla.

U sudskoj je praksi zabilježen niz slučajeva u kojima je neki dokument potpisala osoba koja u tvrtki za to nije bila ovlaštena, ali je raspolagala papirom s memorandumom tvrtke. Sudovi smatraju da tvrtka mora voditi računa o tome komu su takvi memorandumi dostupni i odgovarati ako nije dovoljno pazila.

Naravno da se i ono što se potpiše može pravno napadati, ali onaj tko tvrdi da ono što je potpisano iz nekog razloga nije u redu (moguće je da je netko bio prevaren, prisiljen i dr.), snosi potpuni teret dokazivanja. Čak i ako uspije u tome, još uvijek snosi svu štetu koju zbog toga pretpru druga strana koja nije ni znala ni morala znati za problem i koja se s pravom pouzdala u to da je sve u redu.

Sudska praksa ni približno jednako ne tretira objašnjenja ‘nisam znao’, ‘ja sam mislio’ i slično u odnosu na različite davatelje takvih izjava. Dok se još i može dogoditi da tako nešto ‘upali’ neobrazovanom ‘djedici’ od 70 ili 80 godina, takav ‘argument’ u pravilu je potpuno neprihvatljiv za poslovanje pravnih osoba. Praktično se polazi od toga da se u poslovanju mora osigurati promišljeno postupanje i treći se imaju pravo pozvati u izjave, posebice u potpisane dokumente.

U praksi treba biti jako oprezan sa slanjem raznih faksova ili mailova (primjerice uporabom riječi prihvaćamo, prihvaćamo pod uvjetom i sl.) jer jedan takav papir u zajednici s drugim (koji je poslala druga strana) može značiti da je sklopljen ugovor, a ako je sklopljen, onda ga treba i poštovati. Ako je propisana ili ugovorena pisana forma, ona je već takvim dopisivanjem ispunjena (naravno ako se, pojednostavljeno, ponuda prihvatila jer ako nema prihvaćanja, nema ni ugovora, bila forma poštovana ili ne), a ako nije ni propisana ni ugovorena, onda takvo dopisivanje služi kao dokaz da su se strane o nečem ipak usmeno dogovorile i ta ih usmenost obvezuje, a pisani dio služi samo da se dokaže ono usmeno.

Poznato je da se brojni ugovori, uključujući i one najviše razine (međudržavni ugovori), protokolarno i svečano potpisuju pred TV kamerama i svima je jasno da onaj tko potpisuje u tom trenutku i ne čita i ne može čitati ono što je napisano. Međutim, odgovornost onoga tko potpisuje (od predsjednika države pa naniže) jest da stručnjaci prethodno sve provjeru i potpisom daju ‘zeleno svjetlo’ za potpisivanje svojom nadređenom. Ako se tu ipak dogodi neki propust (a to uključuje i nečiju zlu namjeru), ne dolazi u obzir (pravno baš ništa ne znači, a politički može nanijeti veliku štetu) negirati svoj potpis pravdajući to subjektivnim slaboštim kao što su ‘nisam znao’, ‘bilo je premalo vremena za provjeru’ i sl.