Velika Britanija

Jedva da je prošla laburistička vlada stigla isprazniti ladice i zamotati tepih, nova konzervativno-liberalna već je zasukala rukave i ozbiljno se počela baviti svojim glavnim izbornim obećanjima. Posebnost je te vlade to što je prva europska vlada izabrana na programu rezanja i stezanja remena pa će biti vrlo važan pokazatelj trendova na kontinentu dugo vremena naviklom na posve suprotne političke platforme. Upravo zbog toga prvo je ime britanskih medija novi ministar financija, konzervativac George Osborne, koji se odmah prihvatio posla u skladu s predizbornim obećanjima stranke koja je osvojila relativnu većinu na izborima. Provođenje novih mjera bit će utoliko interesantnije jer su njihovi koalicijski partneri, liberalni demokrati, u svom programu zastupali blago rezanje, nešto što se nakon prvih najava iz nove Vlade ne čini baš izglednim. Konzervativci bi rezali odmah i sad. Drugo, Britanija kao jedna od najteže pogodjenih velikih ekonomija poslužit će kao poligon za testiranje mogućnosti rezanja u trenutku kada je oporavak, isključivo pogonjen državnim zasipanjem novcem, još uvijek krhak i neizvjestan. Glavni protuargument laburista koji su deložirani s broja 10 u Downing Streetu proizlazio je upravo iz te zabrinutosti da bi prerano povlačenje države iz oporavka moglo prouzročiti vraćanje u recesiju iz koje je država jedva ispuzala, i to tek nedavno. Dvije opcije koje su Britanci imali na izborima bile su zapravo preslika dviju sukobljenih strana među ekonomistima, od kojih su jedni uvjereni da ne treba povlačiti uzde još, a drugi misle da bi to bilo baš dobro. Budući da i jedni i drugi imaju uvjerljive argumente (deficit je golem, Grčka je svima upozorenje s jedne strane, i rano je za povlačenje države s druge strane), ostatak Europe moći će na praktičnom primjeru vidjeti tko je bliži istini i tomu se prilagoditi.

Plan je veoma ambiciozan. Nova Vlada na čelu s Davidom Cameronom namjerava odmah srezati proračunski deficit težak 163 milijarde funti za šest milijardi, u čemu će se poslužiti novotarijom imena Ured za proračunsku odgovornost, zvučnog naziva za javnost, no upitne svrhovitosti. Naime, svaka vlada načelno bi trebala biti ured za proračunsku odgovornost inače ne radi svoj posao dobro. Dotični je ured najavio čovjek koji bi se, ako doista zagrabi u proračun, mogao ubrzo naći bok uz bok sa svojim grčkim kolegom glede popularnosti. Osborne plod svoje mašte, ili tuđe, opravdava potrebom da se moć predviđanja, tradicionalno rezervirana za magove u ministarskim foteljama, izdvoji iz sustava, očito nesposobnog odvojiti zbilju od želja. Tako će novi ured donositi odluke o predviđanjima rasta, brojkama vezanima uz javni dug i procjene mogućih rizika za Vlada. Na općenitoj razini razumljivijoj širim masama taj je ured zapravo odgovor na namještanje predviđanja, praksa kojom se, navodno, bavila prošla vlada. Ured će privremeno voditi sir Alan Budd, nekadašnji savjetnik u Ministarstvu financija, a prvi mu je zadatak pripremiti ‘prave’ brojke do rebalansa proračuna, zakazanog za 22. lipnja. U osnovi grandioznog plana, jer sve što je novo za Britance jest revolucija, zapravo je stari štos – prošla je vlada kriva, lagala je. ‘Počeli smo nalaziti svakojake kosture u raznim ormarima i niz odluka donesenih u zadnji čas. Pred kraj prošla je vlada bila potpuno neodgovorna i ostavila ovoj zemlji očajne financije’, ponovio je Osborne prokušani recept za alibi svih novih vlada.

Sljedeća mjera trebala bi biti i jačanje središnje banke, Bank of England, iako ni u tom slučaju ne postoje relevantni detalji. Zna se da će impotentna Agencija za nadzor financijskih usluga ostati, ali se ne zna kakve će ingerencije dijeliti sa središnjom bankom i tko će što nadzirati. Načelno, središnja banka trebala bi dobiti veći utjecaj na mikroekonomsko tijekove, kao i na makroekonomsko, no to je sve zasad.

Zahuktali vlak ne staje ni ovdje. Will Hutton, direktor Work Foundationa, neprofitne konzultantske udruge, bit će šef komisije za pravednu naknadu u javnom sektoru radi uspostavljanja omjera ne većeg od 20:1 između najniže i najviše isplaćene plaće. Ni njemu ne predstoji lagan zadatak jer se već licitira s time tko će točno biti obuhvaćen njegovim škaricama jer će revizija isključivati BBC, a vjerojatno i poštu, željeznice, nacionalizirane banke i druge Vlade tvrtke. Ukratko, veći dio javnog sektora. BBC je posebno interesantan izbor jer je omjer, kažu procjene, čak i 50:1. Nesretnici koji se nisu uspjeli izvući bit će središnja vlast, lokalne vlasti, zdravstvo i kvazinadle udruge. Za razliku od isključenog BBC-ja u zdravstvu postoje samo dvojica šefova bolnica koji zarađuju više od 250 tisuća funti na godinu (načelnih plafona za prijelaz iz srednjeg u visoki prihod), što još uvijek nije preko zacrtanog omjera. Dapače, većina, prema procjenama onih koji zarađuju više od 250 tisuća, prema tom incijalnom prijedlogu izvan dometa nove komisije.

I da, naravno, Osborne je već najavio kako će dizanje poreza vjerojatno biti veće nego što je očekivao, ali je zato ostao pri prvotnoj namjeri da sreže neke korporativne porezne stope. Što se banaka tiče, najavio je kako će razmišljati o novim porezima na zarađu i naknade ostavljajući tako otvorena vrata za bilo koju varijantu. Pa i onu da ih zaobiđe u prikupljanju dodatnih prihoda.

Na Zapadu dakle, ništa novo, dapače. Zanos tobožnom novotarijom, liberalom Nickom Cleggom, čini se, bit će kratkog vijeka koliko i politička načelnost liberala inače, a britanski birači mogli bi shvatiti vrlo brzo da su glasovali za Margaret Thatcher. Ipak, uslugu su nedvojbeno napravili ostatku Europe kojoj će poslužiti kao putokaz za odluku ‘rezati ili ne rezati i, ako da, kome rezati?’ Na ta i mnoga druga pitanja odgovorit će David Cameron u idućih nekoliko mjeseci. Plan je da se rebalans donese u 50 dana od prvog sjedanja u fotelje kako bi se već do kraja godine mogli vidjeti prvi rezultati novog smjera.