Žene su osjetljivije na govor tijela od muškaraca

U svakodnevnim se odnosima smatra da su riječi najveći dio komunikacije, no da to nije tako, otkrio je prof. Albert Mehrabian sa Sveučilišta u Los Angelesu (UCLA) zaključivši da samo sedam posto komunikacije otpada na riječi (verbalna komunikacija), a 93 posto komunikacije neverbalno. Služimo se standardiziranim komunikacijom: mimikom, gestama i dodirima, stankama, poštovanjem intimnog prostora drugih ljudi, reagiranjem na zvukove. Sve to zovemo neverbalnom komunikacijom, temeljnom vrstom komunikacije prije negoli se čovjek počeo služiti govorom, koja je ljudima često spasavala život i prije nego što su se približili nekomu nadohvat bodežu, maču ili strijeli. I danas nas spasava od nedaća.

To što je govor tijela najzastupljeniji u ukupnoj komunikaciji (s čak 55 posto) ne začuđuje pomislimo li da su stotine tisuća godina trebale ljudima da razviju i usavrši verbalni dio komunikacije. Govor tijela je, dakle, ne samo iznimno važan nego i prirođen.

Htjeli – ne htjeli, upravo tijelom privlačimo i održavamo pozornost. Poznavati neverbalnu komunikaciju iznimno je važno za javni nastup jer će nam ovladavanje tim dijelom komunikacije omogućiti da šaljemo željene signale i poruke, ali i da čitamo signale iz publike, pa ćemo kvalitetnije i brže reagirati na znakove dosade, netočan podatak koji nam je nesvjesno izletio i slično. Kad poznajemo govor tijela i na svjesnoj razini upravljamo njime, izbjegavamo slanje neželjenih poruka i usklađeni smo – govorom i tijelom šaljemo iste poruke. Ne razumiju svi ljudi neverbalne znakove jednako. Općenito se smatra da su žene osjetljivije na tu vrstu komunikacije od muškaraca. Ni u tome nema ničega čudnog, jer dok su muškarci tijekom lova na divlje zvijere razmjenjivali znakove usmjereni na aktivnosti, žene su u špijama razvijale socijalnu dimenziju komunikacije i čitanje osjećaja s lica i tijela na maloj udaljenosti bila im je važnija. Ostaci tih ljudskih navika i dalje se vide u odgoju, jer majka tako komunicira sa svojim novorođenčetom čitajući neverbalne znakove koje joj ono šalje.

Koliko god to bilo prirodno, potrudimo li se i više pozornosti posvetimo nekim gestama (pokreti rukama), mimici i grimasama (pokreti lica) ili stavu (držanje tijela), prepoznat ćemo poruku prije negoli je i sâm sugovornik osvijesti, pa možemo komunicirati s više uspjeha. Kao i u svemu, može se manipulirati, no ta se manipulacija uvijek obije o glavu onomu sa zlim namjerama. Što smo umorniji ili pod većim pritiskom, manje se uspjevamo kontrolirati. Dodirivanje lica tijekom komunikacije najčešće upozorava na neiskrenost, mahanje kažiprostom na agresivnost, dlanovi okrenuti prema nama upućuju na otvorenost, a smjer u kojem netko okreće tijelo prema ili od nas govori o zainteresiranosti za komunikaciju. No tek se u skupinama tih znakova i u učestalosti njihova ponavljanja te ovisno o kontekstu znakovi mogu ispravno tumačiti.

Poznavanje govora tijela može nam pomoći u javnim nastupima ili prezentacijama, u interpersonalnoj komunikaciji, ali i u intimnim odnosima, pa ćemo lakše pokazati da nam se netko sviđa ili ne sviđa. Poneki od tih znakova mogu nam pomoći i da ne šaljemo geste zavođenja ako to ne želimo. One su često nesvjesne, no druga strana reagira nepogrešivo na njih. Zabavljivanje kose, prebacivanje noge preko noge podizanjem sukne ili pak približavanje u područje intimne zone i dodirivanje može rezultirati neprimjerom ponudom druge strane.