Pušiti se smije samo u vrijeme stanke u prostoriji u kojoj je dopušteno pušenje ili izvan zgrade tvrtke. Prekoračenje tog vremena, kao i pušenje izvan dopuštenih prostorija, može se smatrati povredom radne obveze.
Zakoni i propisi vezani uz zabranu pušenja u javnim prostorima pričinju su jasni, ali mnogi ih još ne shvaćaju posve ozbiljno kad je riječ o radnim prostorijama u tvrtkama koje nisu izričito navedene u Zakonu o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, kao što su škole ili bolnice, u kojima se ni u jednom slučaju ne smije pušiti.
Da bi izbjegao stroge kazne nakon obilaska inspekcijskih službi, poslodavac mora voditi računa o dva zakona: Zakonu o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda i Zakonu o zaštiti na radu. Prema Zakonu o zaštiti na radu zabranjeno je pušenje na radnim sastancima, ali i općenito pušenje u radnim prostorijama i prostorima, osim u onima za koje poslodavac iznimno utvrdi da je ondje pušenje dopušteno, pri čemu u takvoj prostoriji mora biti istaknut znak da je riječ o mjestu za pušenje.
Dakle, poslodavac, čak i da hoće, nema baš nikakvu mogućnost dopustiti pušenje na sastancima, a može (ali i ne mora) odrediti posebnu prostoriju u kojoj je dopušteno pušenje. Odredi li takvu prostoriju, mora biti označena posebnim znakom da je ondje dopušteno pušenje i fizički odvojena od drugih prostorija te ispunjavati niz dodatnih uvjeta, što, naravno, znači i dodatne troškove. Kazne za prekršitelje nisu male. Poslodavac se, naime, može kazniti novčanom kaznom od 30.000 do 150.000 kuna ne osigura li poštovanje zabrane pušenja u zatvorenome javnom prostoru ili ako prostor koji je odredio za pušenje ne ispunjava zakonom zadane uvjete. Odgovorna osoba dobit će kaznu od 5.000 do 15.000 kuna, a uhvaćeni pušač na licu mjesta 1.000 kuna kazne.
Ne odluči li poslodavac osigurati prostoriju za pušenje, zaposlenicima preostaje jedino pušiti na otvorenom, što je u praksi često. Dovoljno je pogledati terase na katovima poslovnih, ali i administrativnih zgrada državne uprave, na kojima pušači veoma nalikuju ilegalcima iz nekih prošlih vremena. Problem je u tome što je riječ o izostanku s radnog mjesta, na što zaposlenik ima pravo jedino u vrijeme stanke, koja je prema Zakonu o radu 30 minuta.
Naravno, poslodavac može tu stanku podijeliti npr. na pet puta po šest minuta i slično, ali to ne mora učiniti; katkad (najčešće je tako) radni proces to neće dopustiti. Zamislimo, primjerice, da sudac svakih 20 minuta prekine raspravu kako bi otišao pušiti?! Ako zaposlenik puši ondje gdje ne smije i u vrijeme u koje ne smije, očito krši svoju radnu obvezu. Krši li je, može to činiti u različitim intenzitetu, što može prouzročiti različite posljedice, uključujući otkaz ugovora o radu. Međutim, valja znati da Zakon o radu niz ‘detalja’ prepušta ili sudskoj praksi ili ugovorima o radu ili kolektivnim ugovorima. Među nepreciznim rješenima je što i kada je kršenje radnih obveza razlog za redoviti otkaz, kao i što je to (kao razlog za izvanredni otkaz) osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa ili neka druga osobito važna činjenica zbog koje nije moguće nastavak radnog odnosa.
