Kartelsko dogovaranje cestovnog lobija ošteto državu za dvije milijarde eura

Zbog kartelskih dogovora i raspodjele poslova među domaćim građevinskim tvrtkama cijena kilometra slovenskih cesta među najskupljima je u Europi – zasad je narasla na 10,3 milijuna eura. Za usporedbu, u Hrvatskoj je 6,8 milijuna po kilometru, a u Italiji samo 2,7 milijuna eura.

Ponosna je značajka slovenske vlade da je u Deželi domaće građevinske tvrtke već 12 godina kartelski dogovaraju cijene i dijele poslove u gradnji autocesta. U trenutku kad slovenska vlada traži najbolja rješenja za izlazak iz financijske i gospodarske krize kresanjem svih stavki državnog proračuna, građevinari su kartelskim dogovaranjem podigli cijenu gradnje autocesta 30-ak posto i tako državnu blagajnu olakšali za otprilike dvije milijarde eura. Premijer Borut Pahor u slovenskom je parlamentu rekao da ga otkriće građevinskog kartela nije iznenadilo i da će njegova vlada prekontrolirati ratišu li zakonska rješenja kompatibilna sa zakonima u drugim članicama EU. Namjerava poboljšati učinak nadzornih institucija jer planira uvesti jedinstvenog regulatora tržišta i pripremiti nov sustavan zakon o javnoj nabavi. Čudno je, međutim, da je to Vladi velika novost.

Još u veljači 2008. vlada Janeza Janše pokrenula je veliku policijsku istragu nazvanu ‘Čista lopata’. Tada su u istražni zatvor privedeni i čelni ljudi triju najvećih slovenskih građevinskih tvrtki Ivan Zidar (SCT), Hilda Tovšak (Ve-grad) i Dušan Črnigoj (Primorje) zbog osnovane sumnje da su se kartelski dogovorili komu će pripasti gradnja stometarskog kontrolnog stupu u ljubljanskoj zračnoj luci ‘Jože Pučnik’ pokraj Brnika. Projekt je bio vrijedan 20 milijuna eura. U cijelom je državi u opsežnoj policijskoj akciji tada izvršeno 29 kućnih pre-tresa.

Potkraj 2008. ljevica pobjeđuje na parlamentarnim izborima, premijer postaje Borut Pahor. Slučajno ili ne, s promjenom vlasti prestale su i medijske priče o spornom kartelskom dogovoru građevinskih tvrtki. Do danas nije podignuta ni jedna optužnica protiv sudionika navodnog kartelskog dogovora u ‘Čistoj lopati’.

Slovenske građevinske tvrtke još su 1998. u zamku Zemonu pokraj Ajdovščine na tajnom sastanku potpisale kartelni dogovor o podjeli kolača – državnog programa za autoceste. Prema Zemonskom sporazumu postojale su velika i mala koalicija. U velikoj su bili SCT, Primorje, Gradis i Kraški zidar, a u maloj CM Celje, CP Maribor, CP Novo Mesto i CP Ljubljana. U sklopu velike koalicije najveći dio kolača državnog programa za autoceste pripao je SCT-u (40 posto), a po 21 posto Primorju i Gradisu te 4,5 posto Kraškom zidar. Preostali dio bio je podijeljen unutar male koalicije. Građevinari su se također dogovorili tko će obnoviti stare autoceste: maloj koaliciji pripalo je 70 posto obnove trasa, a 30 posto obnove objekata na trasi izvodila je velika koalicija.

Kao što se i pretpostavljalo, nedavni parlamentarni izbori u Britaniji zorno su pokazali u kakvu je stanju zemlja. Pirova pobeda Konzervativne stranke, koja je osvojila 306 mjesta, dakle ne i apsolutnu većinu dovoljnu za sastavljanje vlade, ilustrira sve veću izgubljenost, pomalo i apatiiju, koju ljudi osjećaju u Britaniji. Tridesetak posto birača prvi je put glasovalo za stranku izvan nedodirljivoga dvojca, Konzervativne i Laburističke stranke. S jedne strane prosječan građanin ne osjeća baš najbolje u svojoj koži i želi promjene, no s druge nije baš siguran da želi promjene kakve nudi David Cameron, šef konzervativaca. Njegov program svakako je promjena, ali mnogi ovdje nisu sigurni da je nužno i bolja promjena, pa je stoga uspjeh inače marginalne stranke Liberalnih demokrata u klasičnom dvostranačkom sustavu logičan rezultat magle u kojoj se mnogi građani nalaze.

Nick Clegg, nova politička zvijezda i vođa liberala, očito uživa u svojoj ulozi poželjne udavače, no iza te je ugodne slike zapravo vrlo nezgodna situacija. Laburisti su prirodniji saveznik i bolji partner kad se uspoređuju ekonomski programi dviju stranaka koje se zalažu za nježno i lagano rezanje proračuna, no u isto su vrijeme i gubitnici izbora, pa bi koaliranje s njima moglo zazvučati kao izigravanje volje većine. Ulaskom u brak s konzervativcima Clegg mora odustati od nekih važnih točaka programa za koji se zalaže, što bi ponovno značilo varanje birača, ovaj put svojih. Uz to tvrdnje mnogih da zemlji sada treba stabilna vlada jer je jedva izašla iz krize, i to s velikim deficitom, zvuče vrlo razumno.

Laburisti, točnije vođa i aktualni premijer Gordon Brown, već su napravili velik ustupak izrazivši volju za promjenom čelne osobe, jer je upravo Brown jedan od većih problema za laburiste. Kao osoba u prvom planu Brown je razočarao mnoge, čak i među vjernim biračima Laburističke stranke. Pokazao se distanciranim i pretjerano samouvjerenim, a njegov debakl u kampanji kad je iskreno govorio u još upaljen mikrofon be tonirao je njegovu sliku kao bahate i docirajuće osobe koja nema vremena objašnjavati običnim građanima intrige i dubine ekonomskih problema zemlje. Konzervativci su na ostavku, očito posljednje oružje laburista, odmah reagirali izdašnjom ponudom koja je išla toliko daleko da je pristala na koncept alternativnog glasovanja koji im nikako ne bi odgovarao. Rezultati izbora potvrdili su trend koji već neko vrijeme hara kontinentalnom Europom, a to je zamor birača tradicionalnim rješenjima i želja za promjenom.

Čini se da je s ‘padom Britanije’, zemlje simbola tradicionalizma i lojalnosti povijesnim konceptima, napokon potvrđeno da prokušani politički recepti više uživaju povjerenje birača. Prvi će put u povijesti u Donjem domu sjediti predstavnik zelenih, a u debitante se uvrstila i sjevernoirska Alliance Party osvojivši prvi put parlamentarno mjesto na izborima. Ipak, zasad je još dojam da nitko, zapravo, ne nudi nešto posveo drukčije, pa je i promjena zasad više sugestija nego masovni trend. Liberalni demokrati jesu postigli velik rezultat, ali to što nisu ni blizu dvjema većinskim strankama upućuje na to da prosječan Britanac još ne vjeruje drugim strankama, odnosno da su drugi tek nominalna promjena.