1. Dobrovoljni mir. fondovi

Mirovinska reforma mogla bi pasti već na prvoj stubi, rezanju povlaštenih mirovina. No bez obzira na ishod političkog nadmudrivanja, zaposleni će se trebati više brinuti za vlastitu treću dob. Izabrali smo 12 načina na koje se može dopuniti državna mirovina koja će iz godine u godinu biti sve manja.

Mirovlenici su najnesretnija skupina u društvu, pokazao je to najnoviji Nacionalni indeks sreće. Više od pola umirovljenika živi samo od mirovine (prosječna je 2.162 kune), 12 posto zarađuje ih honorarno ili troši uštedevinu, a četvrtina se oslanja na pomoć djece i rodbine. Život uz nikad dovršenu mirovinsku reformu nema budućnosti.

Matematika to neumoljivo potvrđuje. U prva četiri mjeseca ove godine za mirovine je izdvojeno 350 milijuna kuna više nego u istom lanjskom razdoblju – ukupno 11,7 milijardi kuna, dakle za cijelu godinu to će biti oko 35 milijardi kuna. Od toga je samo 6,2 milijarde osigurano uplatom doprinosa, ostatak su platili porezni obveznici.

Usporedba podataka o broju zaposlenih i umirovljenika pokazuje zašto mirovinski sustav puca po šavovima. Dok su 1980. jednog umirovljenika ‘izdržavala’ četiri radnika, 1990. tri zaposlena, 2000. godine 1,35 zaposlena, danas je omjer zaposlenih i umirovljenika samo 1,2. U pet godina, od 2004. do danas, izdvajanja su za mirovine porasla čak devet milijardi kuna. Ove bi godine, ako zakaže uplata doprinosa, što je zbog krize i ekonomskih izgleda, za mirovine moglo nedostajati i do 20 milijardi kuna! Odgovor na to ne može biti izlizana mantra ’80 je posto proračuna zadano’. Jer isključivi je krivac za takvo stanje politika: od osamostaljenja, kad je tada državna poduzeća čistila od nepodobnih, preko privatizacije, koja se viška (radno sposobnih!) radnika rješavala umirovljenjem, do sadašnje krize pred kojom je namjerno zatvarala oči, a koja je stotinu tisuća ljudi otpremila na cestu.

Je li kolaps sustava dokaz da je zakazala reforma iz 2002.? Dragan Kovačević, ravnatelj Hagen u Račanovoj vlasti (tadašnje agencije za nadzor mirovinskih fondova), koji je radio na reformi, kaže da problemi nemaju veze s postavljenim sustavom: – Reforma je namjeravala riješiti budućnost, a sadašnji se problemi trebaju rješavati uz pomoć riznice i proračuna. Ni 2002. doprinosi nisu bili dovoljni, imali smo manjak od 10-ak milijardi kuna. To što je u međuvremenu rastao broj umirovljenika, a smanjivao se broj radnika, nije problem mirovinskog sustava. Kad bi se danas mirovine isplaćivale samo onima koji su doista zaradili, dakle s 40 godina staža ili 60 do 65 godina starosti, prosječne bi mirovine bile od šest do sedam tisuća kuna neto. Problem je mirovinskog sustava malen broj godina uplate, populacija umirovljenika u prosjeku stara 53 godine te povlaštene mirovine, za koje se sada troši čak sedam milijardi kuna. Ništa od toga nije problem mirovinskog sustava, nego proračuna – poručuje Kovačević.

I ekonomist Gustav Santini misli slično: – Umirovljenici su se mehanički stvarali, zapravo hiperproducirali, i to nikakav regularni sustav ne može provabiti. Pogledajte samo u kakvu su nerazmjenu stopa rasta BDP-a i stopa rasta umirovljenika, a to je tako još od ranih 90-ih godina. Sadašnje je stanje ocjena privatizacije i ocjena rada svih vlada dosad – tvrdi Santini.

Fond-menadžer jednoga našeg mirovinskog društva, koji je želio ostati anoniman, kaže da svijet još nije našao odgovor na pitanje kako imati dobar, ekonomski održiv i pravedan sustav: – Za to morate imati jaku ekonomiju. No kvaliteta drugog stupa nije upitna jer i sada, u krizi, imamo pristojan prinos od četiri posto, što se ne može reći za prvi stup, koji izgleda sve gore – upozorava.

Santini kaže kako nije siguran da bilo kakav novi model može pomoći ne promijenimo li pristup: – Mirovine bi trebalo trećirati kao socijalnu kategoriju, odnosno prema imovinskom cenzusu. Osobe s imovinom iznad propisanog iznosa ne bi imale državnu mirovinu. Svima onima koji nemaju imovine država bi isplaćivala mirovinu iz proračuna dovoljnu za pristojan život. To znači da bi trebalo ukinuti drugi stup, sav novac vratiti u prvi stup, dakle u proračun, no svima iz drugog stupa moraju se priznati ta ulaganja. Takav sustav imaju u Australiji i na Novom Zelandu, gdje se ljudi sami brinu o starosti, ulažu u nekretnine, iznajmljuju ih i od toga žive u starosti. Uz problem nedostatka novca i umirovljenja mladih ljudi produljuje se i životni vijek, a cijena produljenja sve je viša – upozorava Santini.

Fond-menadžer kaže da je nužno najprije kazniti prijevremeni odlazak u mirovinu: – Kad se osmišljavala mirovinska reforma, to je bilo uvedeno u sklopu prvog stupa, no zbog raznih populističkih razloga popustilo se u toj namjeri. Točno je da se često poslodavci tako rješavaju viška radnika, no unatoč tomu ljudi će morati tražiti…

Najveća su prednost dobrovoljnih mirovinskih fondova državna poticajna sredstva. Tridesetogodišnjak tako, ako 20 godina – do svoje pedesete – šesti 500 kuna na mjesec, od 65. rođendana može imati mirovinu od 3.223 kune: – Počne li se štedjeti tek u četrdesetim godinama, mora se produžiti vrijeme uplate do 65. godine i povećati uplatu na tisuću kuna jer ovdje nema razdoblja od 15 godina u kojemu se novac kapitalizira – objašnjavaju u Erste Plavim mirovinskim fondovima.

Mirovina se može početi primati s 50 godina života, ali osoba može nastaviti štedjeti i nakon toga. Pojedincu ostaje procjena kad je najbolje vrijeme, što zahtijeva praćenje stanja na tržištu kapitala.

Dobrovoljna mirovinska štednja jedini je financijski proizvod na tržištu koji donosi tri prednosti od ulaganja: porezne olakšice, državna poticajna sredstva i prinos fonda – ističu u Raiffeisen društvu za upravljanje dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

Umjesto u čarapu novac na štedni račun – politika je koja ipak sve više prevladava unatoč svim starim navikama. Tomu je možda pridonijela i državna politika s obzirom na to da je osigurani iznos štednje 400 tisuća kuna. Ipak, unatoč tomu što je klasična štednja na bankovnom računu sigurnija nego ikad prije, uza sve opcije koje se nude budućim umirovljenicima kamata od otprilike šest posto i nije najprivlačnija opcija.

Zagrebačka banka kao savjetnica i partnerica klijentima savjetuje upravljanje vlastitim sredstvima i njihovo ulaganje tako da se vodi računa o potrebama i financijskim mogućnostima svakog klijenta i o sklonosti za preuzimanje visine rizika, što se u ovakvim vremenima pokazuje iznimno važnim. Naravno da o visini preuzetog rizika ovisi i mogućnost ostvarenja prinosa uz prihvaćanje razumnoga vremenog horizonta za njegovo postizanje – kažu u Zabi.

Ni atraktivne kamatne stope na kunsku štednu nisu u stanju odvuciti hrvatske građane od deviza. Popularne marke zamijenio je euro, a nešto se štedi i u švicarskim. Ipak, sve je to nepovoljnije nego da je riječ o kunama. Psihologija ima mnogo veći utjecaj od matematike. Tako je, unatoč tomu što su devizne kamate slabije od kunskih, većina depozita u devizama. Iz kojih god se razloga odlučili za štednju u devizama, kao i u drugim vrstama oročene štednje treba je ugovoriti promišljeno. Iako kamate rastu proporcionalno s duljim horizontom, nije loše ostaviti si prostora za manevar. Dakle, iako je možda u prvi mah pomisao o sklanjanju štednje na 30 godina i s višom kamatnom stopom privlačna, to za štedišu nije nužno najbolji izbor. Sklanjanje na kraći rok (primjerice na pet godina) ostavlja mnogo više mogućnosti. Nakon isteka oročenja štediša može ovisno o situaciji na tržištu ponovno oročiti, promijeniti valutu u kojoj štedi ili premjestiti novac u banku koja nudi veću kamatu.

Klasično životno osiguranje u svijetu je već godinama prepoznato kao jedan od temeljnih financijskih proizvoda koji kombiniraju štednju za starost i osiguranje za obitelj u slučaju najgoreg. Životna osiguranja u pravilu se zaključuju na dulji rok.

• Motiv za zaključenje životnog osiguranja jest u prvom redu štednja, ali prema drugom principu, jer u slučaju smrti osiguranika društvo isplaćuje cjelokupnu osiguranu svotu bez obzira na to koliko je rata do tada uplaćeno, a sve u skladu s uvjetima osiguranja – objašnjavaju u Agram Life.

Prednost je životnog osiguranja što se vrlo precizno može znati koliko će se uštedjeti. Tako u Merkur daju računac koja mnogima može biti indikativna – dodatne dvice tisuće kuna na mjesec u mirovini može se uštedjeti mjesečnim izdvajanjima koja ovise o starosti osiguranika. Na primjer, ako osoba ima 40 godina i policu sklapa na 20 godina, trebala bi izdvajati otprilike 110 eura na mjesec da bi na kraju dobila dvije tisuće mirovine.

‘Unit-linked’ police osiguranje su života s ulaganjem u investicijske fondove. ‘Unit-linked’ omogućuje osiguraniku veću dobit u odnosu na ostale modele životnog osiguranja. Dobit se vezuje uz prinose investicijskih fondova u koje se ulaže. Ugovaratelj sâm snosi rizik ulaganja, što znači da nema zajamčenih prinosa, i da je riječ o riziknijem ulaganju.

‘Unit-linked’ se od klasičnog osiguranja razlikuje i po tome što prilikom potpisivanja police nema pročene rizika, pa premija za uplatu ne ovisi o dobi osiguranika ni o zdravstvenom stanju. Ipak, to ne znači da su te police pogodnije za ljude starije dobi, zapravo, njima bi vjerojatno bilo bolje da se odluče za klasična osiguranja.

Primamljivost visokih prinosa na tržištu kapitala mnoge je navela da pogrešnu ideju da se ulaganjem u dionice mogu osigurati za zlatne godine. Rizičnost takvih ulaganja svakako bi, bar one koji su pri kraju radnog vijeka, trebala odvratiti od misli da će u dionicama naći rješenje za mirovinu.

Investicijski fondovi ulažu sredstva na tržište kapitala uz uvažavanje načela sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti i podjele rizika, zbog čega su sigurnije ulaganje od samostalnog biranja dionica. Fondovi su ponajprije namijenjeni ljudima koji žele štedjeti novac i zanimaju ih veći prinosi od onih u oročenoj štednji, a nemaju vremena, kapitala i znanja za samo-stalno kupovanje dionica. Ipak, i u odabiru investicijskog fonda ulagač mora najprije odrediti vlastite ciljeve i donijeti neke odluke: želi li novac uložiti u rizičnije (dioničke) ili manje rizične fondove (obveznički, novčani), koliki mu je maksimalni prag gubitka i može li si gubitak uopće priuštiti s obzirom na trenutno zaposlenje ili stabilnost prihoda. Unatoč većoj sigurnosti koju pružaju u odnosu na dionice, ne treba zaboraviti da su fondovi ipak rizično ulaganje, kao i sva ulaganja na tržištu kapitala. Upravo zato mogu biti dobro dodatno ulaganje za mirovinu, ali nisu najbolji izbor kao jedino ulaganje.

Ulaganje u nekretnine jedan je od najpouzdanijih načina da se osigura starost, pa čak i ako se nekretnine kupuju kreditnim zaduženjem. Dizati kredit na 30 godina ne bi trebalo s idejom da će nekretnina dobiti na vrijednosti tijekom vremena, nego da će posjedovanje vlastite nekretnine nakon odlaska u mirovinu napraviti razliku između stezanja remena iz mjeseča u mjesec i komotnog života. Neovisno o tome odlučili se nakon odlaska u mirovinu na preseljenje u manji prostor i iznajmljivanje ili prodaju većeg ili je od početka riječ o ulaganju u drugu nekretninu koja bi služila samo kao izvor prihoda, ulaganje u nekretnine svakako je dobar izbor. Osim što je riječ o trajnom dobru koje se uvijek više-manje lako može kapitalizirati, nekretnine nose još jednu veliku prednost – mogu ‘stvarati’ novac a da ih se ne proda: – Pokazalo se da nekretnine najbolje čuvaju uloženu vrijednost, što su ljudi u ovim krajevima odavno prepoznali – kaže Vedrana Likan, direktorica Colliers Internationala Hrvatska.

Možda je najteže donijeti sud i reći je li pokretanje vlastita posla pravi način za osiguranje dobrog života pod stare dane. S jedne strane, u slučaju da projekt uspije, perspektiva prekrasna. S druge strane, s obzirom na gospodarsku situaciju i probleme s kojima se suočavaju poduzetnici čak i u razvijenijim ekonomijama od domaćih, nemoguće nekomu poručiti da je to sigurno rješenje i najbolja opcija.

Čak su se i romantičari davno pomirili s time da ženidba ili udaja iz interesa ima prednosti. Udaja ili ženidba za bogatu osobu svakako je jedan od načina rješavanja financijskog pitanja u bilo kojem životnom dobu. Valja imati na umu da i partner koji nije nužno vrlo bogat, ali ima veliku mirovinu ili druge oblike štednje može pružiti financijsku sigurnost čak i kad više nije na životu. Obiteljska mirovina tako je u visini od 70 pa sve do 100 posto invalidske mirovine umrlog, ovisno o broju članova obitelji (pa umirovljeni saborski zastupnik vrlo dobro zbrinjava svoju obitelj čak i nakon što umre). I životno osiguranje čini bračnog druga financijski ‘vrjednijim’ kad umre nego dok je živ. Zapravo, i dobrovoljna mirovinska štednja i gotovo svi načini na koje se financijski može osigurati kvalitetna treća dob predmet su nasljeđivanja. To znači da se obilje u kasnim godinama ne mora nužno osiguravati cijeli radni vijek.

Na upit kako stoji stvari u Čileu, prema čijoj smo reformi napravili svoju, tvrdi da su rezultati sjajni: – Reforma je počela 1981. i od tada mirovinski fondovi imaju velike prinose. Čile je najboljša i najuređenija zemlja Južne Amerike. Dakle, za dobre rezultate morate imati jaku ekonomiju. Ne možete imati neuređenu i nefunkcionalnu državu i dobre mirovine – kaže naš izvor.

Kovačević pak poručuje da nema drugog izlaza osim povećanja ukupne gospodarske aktivnosti, otvaranja novih tvrtki i novih radnih mjesta: – Predlagali smo da se PDV poveća na 25 posto, da se smanje doprinosi za prvi stup i povećaju za drugi. Kad smo počeli praviti reformu, rekli smo da ćemo u sedam do 10 godina izdvajanja povećati na 10 posto. Tako bi se osigurala isplata boljih mirovina iz drugog stupa. No reforma je stala na pola puta – priča Kovačević.

Kratkoročno bi, predlaže, najprije trebalo izdvojiti one koji su mirovinu zaslužili. Potom bi među prijevremenom umirovljenima trebalo razdvojiti mirovinu, radna skupina za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju već je počela raditi. Izjednačit će se dob žena i muškaraca. Za ostale tri aktivnosti, porast doprinos za drugi stup, priznavanje izdvajanja za treći stup kao porezno priznati trošak poslodavcima i smanjenje naknada za upravljanje u drugom stupu, treba uspostaviti suradnju s Ministarstvom financija, Hanfom i Središnjim registrom osiguranika. Prije toga treba izraditi financijsku analizu utjecaja povećanja doprinosa za drugi stup na tranzicijski trošak, kao i analizu smanjenja naknada – kaže Popović.

No namjera i rokovi mogli bi pasti već na prvoj studi, rezanju povlaštenih mirovina. Kosor se, naime, počela povlačiti strahujući da se taj potez ne bi kaznilo na skorašnjim parlamentarnim izborima. No osim čvrste političke volje, koje nedostaje, treba i znanja, jer osmišljavati bilo koju reformu samu za sebe nema smisla. Mirovine i zdravstvo treba riješiti u smislenom paketu s poreznom reformom, tako da se manjak na jednoj strani namakne viškom na drugoj, poštujuci načelo pravednosti. Uz rezanje povlaštenih mirovina i kažnjavanje prijevremenog umirovljenja dio će se radno sposobnih umirovljenika morati vratiti na tržište rada. Uz uvjet da se Vlada pobrine za buđenje gospodarskog života. Bilo kakvo drugo parcijalno rješenje prema načelu ‘drži vodu dok izbori ne prođu’ bušit će još dublju, nezakrpljujući rupu u proračunu i idućim naraštajima oduzeti budućnost.