Šimonovićev izbor na visoku poziciju u UN-u ponajprije je njegovo postignuće, ali i prilika za jačanje međunarodnog položaja Hrvatske. Mnogo bolja od nestalnog članstva u Vijeću sigurnosti uspon Ivana Šimonovića gotovo je model uspješnog planiranja karijere, ali i uspješnog odabira darovitih i marljivih kadrova u državnoj administraciji.
Otkad je u ratnim devedesetima ušao u Ministarstvo vanjskih poslova, Šimonović je imao cilj – postati dio međunarodne diplomatske elite. Poslali su ga u London da usavrši engleski – vratio se s takvim ‘British English’ da bi mu na naglasku pozavidjela i Kraljica. I sa spoznajom da nema uspješne diplomacije bez savršene komunikacije i prezentacije. Pa je svaki svoj nastup vježbao, vježbao i vježbao – do savršenstva. Jedan je od prvih velikih međunarodnih ispita i znakova povjerenja bio onaj kad su ga kao mladog diplomata skromnoga profesionalnog iskustva Granić i Tudman poslali u diplomatsku misiju u ne baš savezničku Moskvu da dobije potporu za jednu od tadašnjih hrvatskih mirovnih inicijativa. Poslije mu je to pretvaranje protivnika u saveznike postalo specijalnost i pridonijelo da postane pomoćnik ministra vanjskih poslova bez HDZ-ove članske iskaznice.
Kao hrvatski veleposlanik u UN-u u New Yorku bio je vrlo aktivan u UN-ovim tijelima, i za razliku od prosječnih hrvatskih diplomata uspostavio je niz profesionalnih i osobnih veza s UN-ovim dužnosnicima. Kao veleposlanik na relaciji New York – Zagreb putovao je uglavnom češkom kompanijom ČSA-om – jer je imala najjeftinije karte. Nonšalantan odnos prema (diplomatskim) statusnim simbolima i neposrednost u komunikaciji otvarali su mu vrata koja su konvencionalnim diplomatima bila zatvorena. Suradnici ga smatraju idealnim za teške pregovore jer na prvi pogled djeluje bezopasno i gotovo naivno, a zapravo je vrlo opasna zvjerka koja s ‘guštom’ pobjeđuje, obožava se igrati s protivnikom te može igrati i dobrog i lošeg dečka, ovisno o podjeli uloga.
