OBAMA

Kovčeg mjera za obuzdavanje Wall Streeta mogao bi ostati samo na – ručki. Bijes konzervativaca izaziva namjera da se osnuje fond težak 50 milijardi dolara iz kojeg bi se likvidirale ili sanirale nestašne kompanije iz financijskog sektora. Punile bi ga same banke.

Nakon što je uspješno progurao zdravstvenu reformu, koja na kraju i nije bila puna kompromisa, ali je u okvirima mogućeg velik napredak za Ameriku, predsjednik Barack Obama zasukao je rukave za sljedeću veliku bitku iz koje će mu od kovčega mjera ostati samo ručka za koju ga drži. Očito raspoložen za tučnjavu, i sada s određenim iskustvom, Obama će pokušati primiti za rogove razjarenog bika s Wall Streeta. Ipak, za razliku od zdravstvene reforme, u kojoj se morao boriti protiv bijesne rulje opremljene unaprijed pripremljenim sloganima i pamfletima republikaanske stranke s jedne strane i protivnicima svojega na kraju izokrenutog zakona iz vlastitih redova s druge strane, sada već omraženi predsjednik imat će nešto lakši posao jer mu javnost ovaj put neće praviti probleme. Dapače, posljednja istraživanja nacionalnog sentimenta sasvim su očekivano pokazala da dvije trećine ispitanih podupire obračun s Wall Streeta.

Prošli je tjedan konačno počela rasprava o prijedlogu reforme financijskog sektora koji je izradio predsjednik senatskog Odbora za bankarstvo Chris Dodd. Republikanci, kojima se Obama uporno udvara, i u ovom slučaju pružaju žestok otpor uporno opstruirajući čak i početak rasprave. Kao i kad je bila riječ o zdravstvenoj reformi, zapravo od početka Obamina predsjednikovanja, republikanci nisu morali mnogo razmišljati i usklađivati svoja gledišta, oni su jednostavno protiv. Sustav krojen po mjeri njihovih političkih klijenata, savršeno usklađen s njihovom političkom i ekonomskom filozofijom, krahirao je, ali oni i dalje nastavljaju po starom odbijajući, zapravo, bilo kakav pokušaj da se nešto promijeni. Barem su principijelni.

Plan senatora Doddova ima otprilike 1.300 stranica koje je, naravno, malo tko uopće pročitao, ali mediji su ga uspješno sveli na šest osnovnih točaka. Novi bi okvir za poslovanje financijskih štetnika u početnoj verziji uključivao novu agenciju za financijsku zaštitu potrošača smještenu unutar FED-a, Vijeće za nadzor financijske stabilnosti, novi proces likvidacije velikih financijskih kompanija, uvođenje odgovornosti agencijama za kreditni rejting, ograničenja bankama u trgovanju i investicijskim aktivnostima te reviziju strukture bankovne regulative.

Prevedeno, to bi u kratkim crtaima značilo sljedeće: stavka jedan ustupak je ‘konzervama’ u oba tabora koje se boje samostalne agencije, iako je ostatak tog prijedloga u skladu sa željama liberala i namjere da se novoj agenciji daju velike ovlasti uz minimalan nadzor tog tijela. To je ujedno prva sporna točka za republikance. Vijeće bi pod palicom ministra financija pratilo što se u sustavu događa, ali izvršne ovlasti prepustilo bi FED-u i samo davalo konačni amen njegovim aktivnostima. Poseban bijes desnih izaziva Doddova namjera da osnuje fond težak 50 milijardi dolara iz kojeg bi se u budućnosti likvidirale nestašne kompanije iz financijskog sektora, a za uspavljanje bijesnih zvijeri odgovarali bi Ministarstvo financija, FED i Federal Deposit Insurance Corp (Agencija za osiguranje depozita). Problem je što bi se taj novac prikupio od tih kompanija, pa je srčano negodovanje mnogih sasvim razumljivo: zašto mijenjati trenutačni pobjednički model prema kojem sve plate porezni obveznici?

Dio koji se odnosi na agencije za kreditni rejting i manje priloge sustava nadzora banaka uglavnom nije pobudio veliko zanimanje, no prijedlog prema kojem bi se bankama zabranilo vođenje vlastitih investicijskih portfelja i hedge-fondova, poznat i kao Volckerovo pravilo, zaokružuje problematične prijedloge, koji su i najvažniji jer bez njih cijela priča nema previše smisla.

Naravno, republikancima ne pada na pamet otvoreno reći da ne žele nametanje raznih pravila svojim financijašima ili promjenu sustava kojem se klanjaju, nego primjerice skrivaju uobičajenim strahom od nepotrebno zadiranja u privatnost Amerikanaca. Onih koji jedva čekaju ‘tvitati’ kako su upravo podrignuli nakon dobrog ručka, lijepiti što kretenskije fotografije po Facebooku i sudjelovati u nekom reality showu. To se, valjda, ne ubraja u sferu privatnosti!? Prema već poznatom scenariju republikanci, osim što se jako brinu za privatnost Amerikanaca, kojima su uveli Zakon o domovinskoj sigurnosti prema kojemu mogu sve što žele samo ako sumnjaju da je netko terorist, strepe i nad prevelikom moći savezne vlade. Potovano ako se ta moć nadvija nad financijski sektor.

Prva nagađanja govore da Volckerovo pravilo vjerojatno neće preživjeti, pogotovo jer u oba tabora ima onih koji strahuju od pretjerano drakonskih pravila proizašlih iz želje da se udovolji bijesu javnosti. Liberali pak žele progurati još jedan uvjet prema kojem bi se ograničila veličina banaka, a npr. bivši predsjednički republikanski kandidat John McCain zajedno s Marijom Cantwell, liberalkom, predlaže vraćanje Glass-Steagallova zakona koji je ograničavao mogućnosti kombiniranja klasičnog bankarstva s investicijskim. Sve u svemu, prilično opsežan miks u kojem će biti teško, ako ne i nemoguće, doći do upotrebljiva zakona, kao što je, uostalom, redovito slučaj. To najbolje pokazuje već izražena volja demokrata da uklone odredbu o spornom fondu za likvidaciju banaka, što je sigurno jedna od ključnih mjera. U perspektivi je stoga još jedno kozmetičko glumatanje koje ni u jednom trenutku neće ozbiljno uzdrmati temelje očito neodrživog sustava. Sad više čak nije riječ o dugoročnoj održivosti, nego o kratkoročnoj, pa je to žalosnije što mnogi u Americi ne shvaćaju da zabijaju čavle u vlastiti lijes.

Ništa manje važna, iako zanemarena, posljedica započetih rasprava o reformi financijskog sektora jest okretanje leđa širem, globalnom dogovoru. Izgleda da će i u tom pitanju vrijediti pravilo ‘svatko sâm za sebe’ kao što je bio slučaj i sa svim ostalim pokušajima da se o relevantnim stvarima koje će definirati sudbinu Zapada u idućim desetljećima pokuša postići zajednički dogovor. Kako stvari stoje, vjerojatno se neće uspjesti ni dogovoriti da su propali kad im se to dogodi.

Strabag će obnoviti most preko Dunava za duplu cijenu. Potpisanim ugovorom sa Strabagom o rekonstrukciji Gazele za 58 milijuna eura beogradski je gradonačelnik bio posve iznenađen.

Tko god je makar jednom ulazio u Beograd iz smjera Zagreba, bilo autobusom, privatnim vozilom ili vlakom, morao je primijetiti romsko naselje pokraj Save, odmah ispod mosta koji zovu Gazela. To se naselje kolokvijalno naziva ‘Karton city’. Nekoliko stotina romskih obitelji desetljećima je ostavljalo najupečatljiviji dojam pri dolasku u Beograd. E, njih više nema, barem ih više nema ispod mosta i oko njega.

Kad su predstavnici Vlade (danas premijer, a tada ministar financija Mirko Cvetković), javnog poduzeća Putevi Srbije (najureni Branko Jocić) i Evropske investicijske banke 2007. godine potpisali ugovor o dodjeli dva kredita od 33 milijuna eura za obnovu beogradskog mosta Gazela i regionalnih cesta, jedan od uvjeta za dobivanje novca bio je adekvatan smještaj za romske obitelji. Čekalo se dvije godine, a prošla je godina bila godina obračuna s Romima. Kartonsko je naselje nestalo, a obitelji su smještene u još jedan romski geto, ali ovaj put u kontejnerima. Time se, vjerovalo se, zadovoljio i prvi uvjet za rekonstrukciju.

Miloševićev ministar iz devedesetih godina Milutin Mrkonjić, koji je ponovno zasjao u ministarsku fotelu, ovoga puta onu za infrastrukturu, zahtijevao je da popravak mosta počne bez odgađanja. Gradonačelnik Beograda Dragan Dilas je međutim imao druge planove. Pozornost i energiju usmjerio je novome mostu koji se gradi preko Ade Gigantije, a čiji je rok za gradnju 2011. godina.

Međutim, koliko god Mrkonjić bio uporan, novac za rekonstrukciju još nije bio dobiven. U međuvremenu je Gazela napukla, bila zatvorena za promet, ali od ona 33 milijuna eura još ni traga. Valjda se računalo da će hitnost biti dovoljna da kreditori konačno izdvoje novac potreban za rekonstrukciju, ali kreditori nisu bili zadovoljni rješenjem za Rome. Navodno su tražili da im se osigura stan, posao, a djeci školovanje. Ili možda i nisu išli toliko daleko, pa se krivnja za vlastitu nesposobnost i nebrigu želi svaliti na Rome i na kreditore koji traže nemoguće uvjete.

Tu se postavlja nekoliko pitanja, a jedno je vezano uz ugovor s kreditorima. Ako je to i bio njihov uvjet, nije jasno zašto se uopće potpisivao takav ugovor ako bi gradnja stanova za Rome Beograd stajala oko pet milijuna eura, kao što tvrdi gradonačelnik. Ako je želja bila otarasiti se Roma, u tome su uspjeli, a ako nije, o čemu je zapravo riječ? Ni pošto ne treba zanemariti da je studija o izvedivosti napravljena prije tri godine kad bi ta 33 milijuna bila dovoljna za rekonstrukciju. U međuvremenu je cijena čelika porasla, pa se u samo dvije godine sada potrebno 58 milijuna eura, što je gotovo cijena za koju bi se mogao sagraditi novi most preko Save.

Predstavnici Puteva Srbije nedavno su, međutim, potpisali ugovore s austrijskim Strabagom o rekonstrukciji Gazele vrijedne upravo 58 milijuna. Dan poslije pismeno se javio i gradonačelnik iznenađen potpisivanjem tog ugovora tvrdeći da nema informacije o oštećenju mosta Gazela i da će rekonstrukcija pričekati završetak novog mosta preko Ade. U međuvremenu dva milijuna stanovnika Beograda živi sa samo jednim normalnim mostom preko Save. Kako, ne pitajte.