Dvije mogućnosti Izbjegne li sudbinu opustošenoga mađarskog MTV-a, HRT bi još mogao zaploviti medijskim vodama jedinstvenog europskog tržišta
piše GORAN ROTIM \nurednik na HTV-u i kandidat za glavnog ravnatelja HRT-a
Vršitelj dužnosti kapetana ponešto zna, ali dopustio je toliku koncentraciju barakuda oko staroga dobrog tankera zvanog HRT da te čudne ribe već dobro progrizaju oplatu
Hajd’, neka mi netko u dvije rečenice suvislo objasni što je to javna televizija’, pitao je sebe i mene prije deset godina moj tadašnji kolega u Ministarstvu vanjskih značajkih na Zrinjevcu. Bilo je to vrijeme u kojem su svima bila puna usta ‘prelaska iz državnog u javni servis’… Mnogo poslije u Strasbourgu kolega Hans Jessen s njemačke javne televizije ARD-a pitao je ‘jesu li komercijalne televizije – javne’. I opet nama puna usta ‘demokracije, slobode, prava javnosti na objektivnu informaciju…’ I reče Hans: ‘Sve su televizije (i radiji) javne – jer rade za javnost! Ali samo mi s povlasticom ubiranja pristojbe imamo tu svetu slobodu da ne ovisimo o volji oglašivača i krupnoga kapitala i da svojoj publici – u tom smislu potpuno slobodno – istražujemo i svaki dan iznova prikazuju stvarnost. Samo smo tako u službi istinskoga javnog interesa.’ Duboko vjerujem da je Hans Jessen u pravu.
Javni servis, a ne javna kuća I nadam se da neće Savom proteći vode koliko od Tahija do Todorića da bi današnji i sutrašnji HRT postao upravo takav – javni servis svih građana Hrvatske. A ne javna kuća operušana i na koljenima nakon preleta posljednjeg jata lešinara. Može se! Još. Tanker ukotvijen na Prisavlju br. 3 dobro se zaljuljao. Sa svojih 600 milijuna kuna obveza i 250 milijuna (uglavnom upitnih i neosiguranih) potraživanja, nerestrukturiran s 3.600 članova posade – dužan je. Ali (još) ne kao Grčka! Pa čak ne ni kao ‘susjedna i prijateljska’ Hrvatska. Ovisno o sposobnosti naplate potraživanja dužan je, dakle, između 25,4 i 43,5 posto svoga godišnjeg prihoda. Uz kapetana i časniške koji znaju ‘navigati’ brod koji samo kao brend vrijedi 120 mil. eura (ili 940 mil. kuna plus godišnji prihod od 1,380 mldr. kn) – zacijelo je poželjan partner svakom Lukoviću, Prki, Adroviću… Ako odbaci balast korupcije i kriminala svake vrste, vanjskih produkcija jeftinih sadržaja po principu ‘ključ u ruke’ dok mu golemi proizvodni kapaciteti stoje na plaći neiskorišteni; spuštenih rampa za kreativni vanjski potencijal dokumentarnog, igranog, obrazovnog i dječjeg programa; dok nabija cijene samomu sebi i okretnim komercijalnim postajama našega zajedničkog tržišta – bacajući basnoslovne svote u pandže vlasnika raznih licencnih, sportskih i drugih autorskih prava, a spava na blagu autorskih prava 54 odnosno 84 godine nacionalne audiovizualne memorije pohranjene u prikladno hlađenim podrumima; odbaci li i balast po babi i stričevima ukrcanog dijela posade skrivene bolje od slijepih putnika – ima šanse!