Predsjednik i premijerka imaju različite koncepcije vanjske politike. Ustraje li premijerka na obrani državne politike iz devedesetih, međusobni vanjskopolitički rat neizbježan je a je riječ tek o stilskim nijansama Predsjednikova sarajevskoga govora, o lošoj komunikaciji ili o (legitimnoj) borbi za prevlast, vanjskopolitički sukob predsjednika Josipovića i premijerke Kosor možda bi se i mogao stišati. No ovdje je riječ o dvjema bitno različitim vanjskopolitičkim koncepcijama, koje su prošli tjedan eskalirale u sukob s perspektivom dugog rata.
Premijerka je nastavila tradicionalnu HDZ-ovu vanjskopolitičku naslonjenost na SAD, od kojeg je već na početku mandata dobila presudnu podršku – od sporazuma sa Slovenijom i deblokadom pregovora s EU do nedavne većere kod predsjednika Obame u formatu NATO-članica Istočne i Srednje Europe. Nije to bila samo večera, već i poruka o ulozi NATO-a i Hrvatske kao članice u rješavanju regionalnih sigurnosnih izazova. Prije svega se to odnosi na BiH. HDZ-u kao stranci konzervativnog svjetonazora američka je politika bliska i zato što su u njenom središtu država i nacionalni interes. Georgeu Bushu nije bio nikakav problem na Markovu trgu izgovoriti: ‘Vi ste krvlju platili svoju slobodu i nitko vam je više neće oduzeti.’ Obama bi to rekao drukčije.
Potezi bez posljedica
To su vrijednosti koje ni jednoj europskoj stranci lijevog svjetonazora nisu prioritetne, pa čak ni bliske. Pa ni hrvatskom SDP-u, koji, uz to, još ima i nasljeđe jugoslavenskoga komunizma. I zato nije slučajno što je premijer Račan saveznika potražio u Londonu, što je Zoran Milanović odbio slušati Busha na Markovu trgu, što je aktualni predsjednik Josipović još prije dvije godine bio rezerviran prema NATO-u zagovarajući referendum. To je sukladno vrijednostima ljevice.
No vanjska politika je, uz obrambenu, u svojoj biti najkonzervativnija politika. I svaka je ozbiljna država vodi s pozicija države, a ne nadnacionalnih vrijednosti. Upravo zato je gorljivi protivnik NATO-saveza Joschka Fischer postao najveći zagovornik NATO-ove intervencije na Kosovu čim je postao vanjskopolitički ministar u lijevoj Schroederovoj vladi. Ali, za razliku od Njemačke, Hrvatska nije ozbiljno ustrojena država i zato predsjednik Josipović može vući poteze sasvim netipične za vanjskopolitičku arenu. Bez posljedica.
Kao predsjednik države pred parlamentom BiH optužio je hrvatsko političko vodstvo iz devedesetih za zločinački potvrdio u BiH. Učinio je to u uoči razgovora o novom preustroju BiH, kada je zadaća svakog predsjednika države osigurati što bolju političku poziciju za svoju državu i svoj narod. Bošnjacima je u pomoć priskočila Turska, pa je s ciljem jačanja bošnjacke pozicije šef turske diplomacije prije nekoliko mjeseci u Sarajevu veličao demokratske dosegne Otomanskog Carstva preporučujući ga kao model stabilnosti. Dan prije Josipovićeva govora u BiH parlamentu Haris Silajdžić je na mostarskom sajmu prozvao London da štiti i relativizira srpsku agresiju. Boris Tadić je pak, prije dolaska u Mostar politički ciljano posjetio Jasenovac. Dakle, obojica igraju čvrsto, nacionalnim kartama.
Tadićevo zakucavanje
U odnosu sa srpskim predsjednikom Tadićem, predsjednik Josipović gubi postupno i nijansirano. U Opatiji u neformalnoj atmosferi otvara pitanje povlačenja međusobnih tužbi za genocid. Za koje je nadležna Vlada. Dan poslije u Bruxellesu Tadić dvaput zakucava Josipoviću: krivicu za rat u BiH jednakomjerno dijeli Miloševiću i Tuđmanu i najavljuje da će razmijeniti podatke o nestalim Srbima u Hrvatskoj. A ima i nestalih Hrvata. Predsjednik Josipović šuti. Ovih dana predsjednik Tadić najavljuje zajedničke udžbenike povijesti za cijeli zapadni Balkan. Predsjednik Josipović se smješka. Predsjednik Tadić čini sve da regionalno ojača i politički ekskulpira Srbiju relativizacijom i podjelom krivnje. Predsjednik Josipović asistira.
Posljedice su previdive. U budućim razgovorima o BiH slabi hrvatsku političku poziciju i partnersku vjerodostojnost ne samo (samo)optužbama, već i time što država ima dvije oprečne vanjske politike. Ustraje li premijerka Kosor na obrani državne politike iz devedesetih, međusobni vanjskopolitički rat neizbježan je. Odustane li zbog unutarnjih razloga, Hrvatska će svoje nacionalne interese podrediti višim ciljevima zapadnog Balkana, pozicionirajući se kao predvorje proširene Srbije i pobošnjačene BiH. Ali će nam zato svi pljeskati. 📚