Neprijateljsko u neprijateljskom preuzimanju jest to da ponuda za preuzimanje nije prethodno predstavljena upravi tvrtke mete ili ju je uprava proglasila neprihvatljivom, no dioničari katkad mogu imati suprotno mišljenje. S druge strane neprijateljska preuzimanja skupa, troše resurse preuzimača, izazivaju kritiku javnosti i vrlo su često neuspješna. Uobičajen je put da preuzimač obavijesti dioničare i upravu o svojim namjerama, ciljevima i strategiji te obično ponudi višu cijenu od tržišne.
U Pšivinu slučaju menadžment nije bio pripremljen za tu opciju, pa je Actavis proglasio neprijateljel. Bijeli vitez Barr ‘spasio’ je Plivu, no pitanje je bi li Podravka, odnosno njezina Uprava, uspjela naći svog vitez. Actavisov pokušaj preuzimanja Plive bio je jedino pravo i veliko neprijateljsko preuzimanje u Hrvatskoj, no na kraju nije uspjelo jer je Uprava na čelu sa Željkom Čovićem izabrala američki Barr koji je na kraju ponudio bolju cijenu. Od ostalih neprijateljskih preuzimanja u Hrvatskoj, na neuspješnim pokušajima: Nexeov pokušaj s Tozom Markovićem, Spačin s Exportdrvom, MTČ-a tvornice čarapa s Čateksom itd.
Osim obrambene taktike bijelog vitez postojao i razne varijante otrovne pilule. No pitanje je bi li u slučaju Podravke – koju još vodi Miroslav Vitković – uspjela i jedna. Ljudska pilula obrana je u kojoj visokopozicionirani menadžeri i velik broj zaposlenika prijeti odlaskom ako se kompanija preuzme. Taktika ‘Pac-Mac’ podrazumijeva da tvrtka meta počne kupovati dionice one koja ju želi preuzeti, a ‘greenmail’ da ima novca otkupiti dionice koje je preuzimatelj već uspio kupiti plaćajući tako odlazak neželjenog preuzimatelja. Da bi se obranile od neželjenog preuzimanja, tvrtke znaju prodavati ili izdvajati najvrijedniji dio kompanije ili povećavati vlastiti dug (Jonestownova obrana) čineći se manje atraktivnima, no u slučaju Podravke sve je to teško izvedivo.
Fia grupi čini se gotovo nemogućom, a mirovinci na spomen Mimovića odmahavaju rukom. Matematički, budući da država drži 26,4 posto, a mirovinci 23 posto, čini se da bi Mimović s dobrom ponudom mogao skupiti 51 posto dionica od svih ostalih dioničara. Međutim, samo je 33 posto dionica Podravke u ‘free floatu’, a ostatak također drže institucionalni ulagači koji zasad djeluju s mirovincima, uključujući norveški fond Skagen Kon-Tiki, koji ima oko osam posto dionica.
Pod pretpostavkom da se ne postigne kompromisno rješenje između države i institucionalnih ulagača predvođenih mirovinskih fondovima, moguća je varijanta da potonji počnu prodavati svoje dionice, i to individualno, pa će se potencijalnom kupcu otvoriti prostor za povećavanje udjela. No kako god okrenuli, stjecanje većinskog udjela na taj način vrlo je neizvjesno, a ulazak u takvu bitku iznimno je skup posao.
Neprijateljsko preuzimanje u kraćem roku koje bi provela Fia grupa nije moguće ni zato što proces dubinskog snimanja nije ni započeo. Doduše, moguće je da Mimović preko Polančeca i s njime povezanih ljudi o Podravci zna dovoljno. Preuzimanje Podravke bilo bi ozbiljan zalogaj i za multinacionalke, a i poslije detaljnoga dubinskog snimanja nakon nekog vremena iz ‘ormara katkad ispadne poneki kostur’.
Većina analitičara smatra da nema smisla kupovati Podravine dionice po 350-ak kuna s obzirom na današnje stanje kompanije. Zašto bi itko bacio stotine milijuna kuna na kupnju manjinskog udjela u tvrtki koja je pod čvrstom šapom politike, a sada i pod kriminalističkim istragama? Preuzimanje Podravke politički je iznimno osjetljiva tema, i teško je povjerovati da bi se itko upuštao u javnu ponudu a da se prije toga ne dogovori o stjecanju kontrolnog paketa s glavnim dioničarima, prije svega državom. Sve dok država ima udio kojim de facto upravlja kompanijom, bilo koji strateški investor bez jasne strategije akviziranja kontrolnog paketa i postavljanja svoje uprave i nadzornog odbora nema motiva za tiho prikupljanje dionica. Ako bi se netko i usudio dati javnu ponudu i uspio prikupiti 51 posto, bez državnih 26 posto dionica riskirao bi da mu se politika jednog dana upetlja u upravljanje i stopira neke ključne strateške odluke. Zato ključ Podravke i dalje drži Vlada, trenutačno pod utjecajem HSS-a, koji ne želi izgubiti svoj utjecaj u tvrtki, iako bi priču mogao zakomplicirati i drugi koalicijski partner HSLS na čelu s Darinkom Kosorom, koji traži privatizaciju.
