Negativna percepcija

Modni stilisti zaduženi su za osmišljavanje modnih editorijala, kazališne i filmske kostimografije, stylinga za fotografiranje, klijentova modnog stila, modnog ormara i reklamnih kampanja.

Nate li tko je modni savjetnik Nicole Kidman ili tko se brine o odijevanju Penélope Cruz? Naravno da ne. Stilisti su u svjetskim modnim krugovima samozatajne alfe i omege modnih trendova i u što oni upravljaju na revijama, to će se poslije nositi u prêt-à-porter kolekcijama. Naime, kad se ugase svjetla posljednjeg dana Njutorškog tjedna mode, modni savjetnik (stilist) s kreatorom bira odjeću, a zaljubljenici u modu nestrpljivo čekaju što će osvanuti na stranicama vodećih modnih magazina Voguea i Harper’s Bazaar, jer ono što izađe iz pera i glave njihova stilista zaživi kao modni trend diljem svijeta.

Moda je golem biznis, u njoj se vrti velik novac. Kad je riječ o modnim savjetnicima, oni se ne guraju na naslovnice niti su javne zvijezde, radije svoj posao i o njima ovise trendovi jer predstavljaju modno mnijenje, a ‘selebritiji’ su oni koji tu modu nose i promoviraju, objašnjava modni kritičar Nenad Korkut. Tako to radi svijet. Kod nas je pak situacija posve drukčija.

Od pojave modnih časopisa, pogotovo posljednjih deset godina, zanimanje stilista prilično je popularna i zabavna profesija, a potreba za osobnim stilistom u estradnim krugovima gotovo je prirodna pojava. Liderovi sugovornici bili su suglasni u stajalištu da su profesiji naštetili sporadični javni istupi pojedinih modnih lica ili kvazistilista, zbog čega smatraju da se katkad vrlo teško izboriti za status bez obzira na profesionalni ‘background’. Dakle, s jedne je strane nekolicina znalaca svoj zanat ispekla na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, neki su u biznis ušli zahvaljujući dobrom oku za modu, a drugi su zaljubljeni u glamour, pa im se baš omililo prozvati se stilistima.

Put do zvijezda tako je pronašao i već poznati Marko Grubnić, točnije Modni Mačak, kojemu su prijateljice pjevačice odškrinule vrata modnog svijeta i žarko željenoga ‘visokoga’ društvenog kruga. Danas Mačak ima priličnu klijentelu, no skromno nikog ne ističe. Njegove su usluge tražene i izvan granica domovine. Životni stil njegova alter ega Modnog Mačka preslikao se na cjelokupnu struku, pa se stječe dojam da je riječ o u najboljem slučaju vrlo isplativu biznisu.

No, kao što tvrdi Borut Mihalić, vlasnik tvrtke koja se bavi modnim savjetovanjem i kreativni direktor trgovine Viktor Koncept, prihodi su u skladu s negativnim kretanjima na tržištu, kvalitetnih je stilista premalo iako ima dovoljno prostora za razvoj pojedinih segmenata.

Drugim riječima, preduvjet za počevanje profitabilnosti jest rast cjelokupnih prihoda u modnoj industriji, pa bi se tako s vremenom mogao otvoriti prostor za bolju suradnju stilista s domaćim modnim kućama, koje su trenutačno nefleksibilne i u gubicima, ili pak s domaćim modnim dizajnerima, koji ne mogu širiti svoje poslovanje bez potpore industrije. Nadalje, izlazak iz krize mogao bi povećati i potražnju za uslugama modnih savjetnika i među ‘običnim’ ljudima, poslovnjacima. To je vrlo zanimljiva niša za stiliste. Njezin se procvat očekuje pogotovo zbog toga što se sve više kompanija u sklopu raznih edukacija o poslovnoj znanju savjetuju s trgovinama u trgovačkom centru, savjetuju im kakvi im odjevni predmeti pristaju te da za jedno pronađu najbolje kombinacije za klijenta.

Klijenti nisu dužni ništa kupiti. Katkad provedemo dva sata u razgledavanju odjeće, obuće i nakita, razgovarajući o modi, trendovima i općenito o koncepciji i kulturi odjevanja. To je posebno korisno i edukativno za mlade djevojke koje prvi put kupuju haljinu za maturalnu večer ili vjenčanje, kao i muškarcima, kojima u većini slučajeva potraga za odjećom i obućom po trgovinama nije najdraža, kaže stilistica Lokner. Sličan koncept usluge za građane uveli su i ostali trgovački centri – West Gate, Avenue Mall i King Cross.

Stilisti misle da nije dovoljno voljeti odjeću i modnu industriju da biste se bavili stiliziranjem, nego treba poznavati i povijest kostima, konstrukcije, oblikovanja forme te neka pravila prikrivanja nedostataka, a naglašavanja atributa. Važna je pristupačnost stilista osobi koju modno savjetuje, pa čak i poznavanje psihologije. Jedan od najdražih angažmana, ističe Billy, ipak joj je kazališna kostimografija, što joj je i najzahtjevnija vrsta projekta. No Romano Decker, koji je nakon završenog studija u Londonu iskustvo stjecao radeći s poznatim modnim brendovima poput Prade, područje stiliziranja u filmskoj ili televizijskoj industriji ne bi nazivao stylingom, nego kostimografijom, jer tu je riječ o potpuno drugoj platformi koja zahtijeva i drukčije predznanje.

Prema njemu, najisplativiji je, ali i najzahtjevniji, rad u marketingu, u kojem je dobra ravnoteža između uloženog i vraćenog. Suprotno uvriježenome mišljenju, najmanje je isplativ rad u izdavaštvu, ali meni taj segment pruža najviše kreativnog zadovoljstva. Budući da profesija još nije službeno prihvaćena, nema službenih cjenika ili smjernica, rekao je Decker.

Profesionalci u strahu od ‘čudaka’ Kad je riječ o zaradi stilista, modni znalci reći će da je gotovo nemoguće utvrditi koliko tko zarađuje. No može se reći da su cijene, ovisno o tome je li riječ o pojavljivanju, fotografiranju, o privatnom uređenju ormara ili o šopingu, od 200 do tisuću eura.

Velik raspon honorara upućuje i na nedostatak kriterija pri utvrđivanju vrijednosti njihova rada, a neki stilisti tuže se da su na domaćem tržištu znanje i iskustvo potpuno nepoznata kategorija pri utvrđivanju cijene. Kad se sve zbroji, njihova vrijednost ovisi o opsegu posla i o tome što se i u kojem roku traži od njih. Prema zahtjevima od stilista stvara se i percepcija o relevantnosti njihova posla. Bolje rečeno, percepcija o tome da su to ‘oni dečki i cure koje nose vrećice’ ne slaže se s time koliko to jest ili bi trebala biti njihova uloga u modnoj industriji. Kao što je već naglašeno, bez modnih savjetnika nema modnih trendova, a nijedno relevantno modno ime Zapada ne stilizira vlastite linije odjeće ili svoje revije, nego ih prepušta stilistima koji daju posljednji pečat cijelom projektu.

Nažalost, dio domaće modne scene (dizajnera) još nije spreman uložiti u taj segment plasmana vlastitog modnog imena i nema potporu industrije koja bi ih mogla pratiti u zadovoljavanju potražnje. S druge strane domaći tekstilci, većinom nefleksibilni, ne razmišljaju o toj profesiji kao karijeri u stvaranju konkurentnih linija odjeće. Domaći proizvođači ostaju ukalupljeni u jednoobrazne, neuzbudljive i tržišno nezanimljive koncepte koji ne prate duh vremena niti ostavljaju dojam promišljenih brend-strategija.

Ili, kao što je napomenuo Decker, kriza i strana konkurencija mogle bi stvari pomaknuti s mrtve točke, ako već ne u velikoj industriji, onda barem u manufakturama, u kojima se trenutačno ‘kuhaju’ najzanimljivije stvari. Napominje i da promociji struke nimalo ne pomaže samozatajnost profesionalaca. Profesionalci, čast iznimkama, u strahu od poistovjećivanja s tim ‘čudnim’ protagonistima scene pomalo kukavički zaziru od javnog nastupa. A to nije dobro za struku, zaključio je Decker.