CIAN Vrhunski zaštitnici okoliša ne mogu izboriti spalionicu

Splitski CIAN, samozatajna tvrtka koja je pažnju šire javnosti skrenula besprijekornom sanacijom zagađenja akvatorija splitske luke, ide u red primjernih poslovnih subjekata na visokoj, europskoj razini. Umjesto da se uljala u sigurnost monopolna, tipična za komunalna poduzeća, CIAN stalno teži tržišnoj valorizaciji i poslovnoj izvrsnosti.

To je dio tradicije te tvrtke. Bolje od drugih komunalaca, CIAN je uvijek znao odgovoriti zahtjevima trenutka i biti korak ispred vremena. Baštini višestoljetnu tradiciju postupaka poznate splitske Karantene (najveći lazaret na Mediteranu) iz 1592., a osnovan je 1947. akтом koji je potpisao Andrija Hebrang za sanitarnu zaštitu kroz dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju.

Do početka Domovinskog rata CIAN je poslovao na području cijele Jugoslavije. Imao je pod ingerscijom sve luke od Zadra do Dubrovnika, dezinficirao ogromne površine zemljišta i imao pod kontrolom najveće silose u tadašnjoj državi. Osamdesetih i devdesetih CIAN je bio ekskluzivna kuća zadužena za državne robne rezerve.

Rat je, dakako, učinio svoje. Velika tvrtka preko noći vraćena je na razinu komunalnog poduzeća. Kapaciteti su daleko nadilazili potrebe Splita i okruženja i nužno je došlo do prilagođavanja situaciji. Za početak, provedena je poštena privatizacija. Daleko od očiju tajkuna, koji srećom nisu prepoznali potencijal te tvrtke. Te 1992. pola poslenika bilo je u ratu, druga je polovica radila i održavala tvrtku. Od ukupno 22 zaposlenih njih četvero nije bilo zainteresirano za dioničarstvo. Istih osamnaest dioničara i danas su suvlasnici CIANA, a nitko pojedinačno nema većinski paket.

Posao se polako orijentira na zaštitu okoliša, što je danas važnija djelatnost od tradicionalne sanitarne zaštite. CIAN pruža usluge dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, zatim zaštite bilja i zaštite okoliša, u što je uključena i zaštita mora.

Odmah nakon rata, 1995. nabavljena su dva broda čistača, a danas je u floti još jedan. Brodovi su vrhunski opremljeni za sanaciju zagađenja i automatskog odvajanja ulja od vode. Demonstracija brzine i kvalitete lijepo se vidjela nedavno u splitskoj luci. Bio je to idealan teren za CIAN, jer kapaciteta za znatno veći ekološki incident na otvorenom moru napravio nema. Za takvu intervenciju trebale bi velike plovne jedinice, veličine 35-50 metara, sposobne raditi na moru jačine pet, kad čak i remorkeri imaju problema s isplavljanjem. Takvih plovila u Hrvatskoj zasad nema.

CIAN, koji, s krugom kolega i suvlasnika, vodi inženjer Petar Bojić, danas je regionalni centar za zaštitu okoliša u četiri dalmatinske županije, a zaštućen je i za kompletnu deratizaciju Splitsko-dalmatinske županije. Ukupno 54 zaposlenih ostvare godišnji prihod od 30 milijuna kuna, od čega je oko 10 posto čista dobit. Tvrđa dio dobiti stalno ulaže u modernizaciju, ali dio zarade svake se godine podijeli kroz dividendu. Imovina je pozamašna. Osim cisterni kamiona i brodova, tvrtka ima moderni Centar za prihvat, skladištenje, preobradu i obradu uljnih tvari. Ulaže i u nekretnine. CIAN je na glasu i kao tvrtka gdje su osobna primanja uvijek iznad državnog prosjeka. Danas se prosječno isplaćuje više od 6.000 kuna neto. Zbrinjavanje opasnog otpada dosta je razvijeno. Obrade se masnoće, ulja i akumulatori. Najveći pomak je s uljima, iako još uvijek pola i više od 4.000 tona ide u prirodu. Split je jedini grad na obali koji ima centar za zbrinjavanje takvog otpada. No, sav ostali otpad se izvozi i to je veliki hrvatski problem. Osobito medicinski infektivni otpad.

CIAN je razvio planove za gradnju spalionice, ali dalje od planova nije se otišlo. Nitko neće u svojoj blizini takav objekt i tu sve pada. Više se brine o eventualnom štetnom utjecaju, nego o činjenici da svakodnevno imamo izrazito opasan otpad. Ili da smo u ratu kroz donacije dobili 1.250 tona lijekova, uglavnom neiskoristivih, među kojima su bili i pesticidi Wermachta iz 1942. Sve to je trebalo zbrinuti, kaže Petar Bojić.

Projekcije bezopasne spalionice predviđaju rad u tri smjene, jaku kontrolu, transparentnost rada i visoku profitabilnost. Takav objekt prije osam godina koštao je 2,5 milijuna eura. Danas već dvostruko više. Ali, brzo bi se isplatio. Znakovita je bila igra oko zagrebačke spalionice Puta, koja je na kraju završena požarom u skladištu. Od tada Hrvatska izvozi otpad. Po vrlo visokoj cijeni od najmanje tri-četiri kune po kilogramu. A sve bismo mogli zbrinuti sami i uz to riješiti grijanje ili proizvodnju električne energije, upozorava Bojić. Mnogo je još otvorenih ekoloških pitanja. Mi znamo što treba i kako treba, kaže Bojić, problem je u novcu. I u svijesti građana da prihvatite rješenja koja nam donose zdravije sutra.